KINO/KINA

Ima li kinoteka budućnost i kakvu?

Okrugli stol Budućnost kinoteke kao ustanove u širem kulturnom kontekstu, Split, 1-2. prosinca 2006.

Ratnih devedesetih, kada su zagrebački filmofili već počeli zaboravljati put do Kordunske ulice, gdje se i donedavno, barem nominalno, nalazila dvorana Kinoteke, Splićani su imali barem jedan adut za nadmetanje s ’metropolom’. Zlatna vrata splitske kinoteke u Dioklecijanovoj 12 nisu ni tada bila ’zatvorena’ kinotečnim filmovima, osim kada je to nalagao uobičajeni tjedni ’orar’. Kao i sedamdesetih, kada je dvoranica današnjega Pučkog učilišta postala kinotekom, a poslije i mjestom o kojem su lokalni filmofili ispredali legende, i tada, u najžešćim ratnim danima, srijede i četvrci bili su rezervirani za svjetsku klasiku i ono što sporadično dospije u grad iz svjetskog art-housea. Danas, kada se i obična monokina nemilice zatvaraju pred naletom multipleksa, kontinuitet takve kulturne ustanove baš i nije argument koji bi joj mogao jamčiti budućnost, kao što to ne bi bio ni u bilo kojem gradu zemlje zahvaćene divljanjem kapitala. Splitski promotori filmske baštine našli su se u panici, podjednako pred sve težim uvjetima djelovanja i pred apetitima komercijalizacije koja prijeti Dioklecijanovoj palači. Jer, Pučko otvoreno učilište i Kinoteka Zlatna vrata, kao najvažnija sastavnica njegova kulturnog programa, smjestili su se u njezinu najljepšem renesansnom kutku. Splićani su zato, pridružujući se akciji Daj mi kino!, organizirali otvoreni okrugli stol pokušavajući doći do odgovora na pitanje: kakva je budućnost kinoteke kao ustanove u širem kulturnom kontekstu?

Sudionici okruglog stola u Splitu

Pozivu na dvodnevni razgovor (1. i 2. prosinca), koji su pokrenuli Jozo Katić, ravnatelj Pučkog učilišta i Jasna Pervan (voditeljica programa Zlatnih vrata), odazvali su se splitski filmski i javni djelatnici i inače aktivni u promišljanju strategije kulturnoga razvoja grada, te Hrvatski filmski savez kao najveći prikazivač i distributer kinotečnog i općenito nekomercijalnog filma u zemlji te jedan od pokretača akcije Daj mi kino!. Skup je, razumljivo, bio prožet nostalgijom prema zlatnim danima kinoteke i masovnog filmofilstva, ali i sviješću da živimo u posve drukčijem vremenu kada novi načini gledanja filma i novi mediji oduzimaju celuloidu i filmskoj kulturi važnost što su je nekoć imali. Dakle, temeljni je problem, kako ga je u uvodnom izlaganju postavila Jasna Pervan, kako sačuvati dignitet filmskoga medija, a kinoteku kao kulturnu ustanovu održati i prilagoditi tim novim okolnostima, osobito u trenutku gašenja kina diljem Hrvatske. Kako osigurati bolju distribuciju kinotečnih filmova i njihovo kvalitetnije prikazivanje?

Govoreći o »kinima kao kulturnim ustanovama«, Hrvoje Turković ukratko je evocirao povijest poslijeratne ’kinofikacije’ u Hrvatskoj, koja je definitivno završila početkom 1990-ih. Početkom Domovinskog rata nastupaju negativni kinotrendovi s privatizacijom kina, izumiranjem kinomreže i navika odlaženja u kino čak i među filmofilima, a televizija postaje glavni prikazivač filmova. Osim kina, gasila su se istodobno i druga prikazivačka središta u funkciji širenja fimske kulture (centri za kulturu, pučka učilišta i filmski klubovi). Istodobno, s privatizacijom kina i pojavom multipleksa, prevladalo je gledište da su kina privredna tijela, odnosno trgovačka društva, pa se država (odnosno mjerodavno ministarstvo) ne bi trebala petljati u kinomrežu, nego je prepustiti tržištu i lokalnoj upravi. Zato Turković smatra da je rješenje u ozakonjenju statusa kina kao kulturnih ustanova i formiranju prikazivačke mreže za nekomercijalni film. Takvo stajalište trebalo bi uključiti u program ministarstva i ugraditi u zakon koji bi obvezivao i lokalne zajednice da na svojem području osiguraju djelatnost takvim ustanovama.

Priključujući se raspravi o ulozi kinoteke, sociologinja Inga Tomić-Koludrović upozorila je na promjenu funkcije kinoteke kao mjesta informiranja, koju su preuzeli videoteka i dostupna DVD-izdanja filmova. Kinoteka zato danas treba preuzeti i funkciju art-kina, osmišljavajući specijalne programe s predavačima koji će privlačiti nove generacije.

Jurica Pavičić upozorio je na novi medijski i kulturni pejzaž kinoteke. Prije dvadeset godina film je imao širu demografsku bazu i bio je gotovo obvezni generacijski program, s tim da su filmovi bili nedostupniji. Stožac filmofilstva u međuvremenu se izduljio: manji se broj ljudi zanima za film, ali ga i bolje, specijalistički, poznaju; kinotečna i repertoarna publika u velikoj su se mjeri razdvojile, a svaki je filmofil zapravo postao direktor vlastite filmoteke. S druge strane, filmska kultura više nije, kao nekada, ugrađena u obrazovni sustav, pa Pavičić smatra da se u novom programiranju kinoteke moraju ispuniti dvije zadaće: zadovoljiti opća kultura (svake godine prikazati Bunuela, Fellinija i druge klasike, jer njihovi filmovi nisu apsolutno dostupni), a usporedno zadovoljiti i specijalističke interese.

Pritom treba primijeniti nekoliko metoda — od povezivanja s interesnim skupinama koje prikazuju filmove na legalnoj ili ilegalnoj osnovi, do stvaranja kompletnoga kulturnog ambijenta (kino, knjižara, videoteka) kako bi se dobila atmosfera kulturnoga kluba. Budućnost je kinoteke u programima iz inozemstva i zato je važno umrežavanje nekomercijalnih kina i institucionalno povezivanje.

Semiotičar Mirko Petrić skrenuo je pozornost na ulogu splitske kinoteke u ’kreativnoj ekologiji’ grada, koja se bitno narušava izmještanjem kulturnih ustanova izvan gradske jezgre. To se već dogodilo izmještanjem međunarodnoga festivala novoga filma i videa iz središta pretvaranjem Multimedijalnog centra u kulturnu ustanovu čiji se sadržaji ne bi mogli nazvati modernima. Osim toga, kinoteku treba promišljati drukčije, u širem kulturnom kontekstu, kao moderni i kreativni centar koji će se preorijentirati na digitalne medije, a korisnike privlačiti novim sadržajima i njima ojačati socijalnu koheziju. Petrić također smatra da je potrebna promjena načina razmišljanja kada je u pitanju financiranje programa, pa predlaže apliciranje na europske fondove koji ne sufinanciraju hladne pogone kulturnih ustanova, nego njihove programe.

Ipak, Hrvoje Turković smatra da je bitan pritisak na Ministarstvo kulture, koje mora omogućiti opremu kina, njihovo pretvaranje u kulturne ustanove i održavanje kulturno-prezentacijske funkcije, sufinanciranje programa i otkupa filma. Na lokalnim je zajednicama da riješe kako će osigurati provođenje tog programa.

Složivši se da je kinoteka važna kao temeljni i nezaobilazni promotor filmske kulture, sudionici okruglog stola zaključili su da je za dalje održavanje i distribuciju kinotečnih programa nužno što prije oformiti mrežu srodnih kina i nastupiti prema mjerodavnom ministarstvu sa zahtjevom da tu mrežu ozakoni i uključi u program sufinanciranja. Prihvaćeno je da Hrvatski filmski savez bude nositeljem tog umrežavanja.

Sudionici:

Hrvoje Turković, predsjednik Hrvatskoga filmskog saveza i red. prof. ADU u Zagrebu
Jurica Pavičić, novinar Jutarnjeg lista
Mirko Petrić, viši predavač Odsjeka za sociologiju Sveučilišta u Zadru
Dan Oki, izv. prof. Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu
Inga Tomić-Koludrović, izv. prof. Osjeka za sociologiju Sveučilišta u Zadru
Diana Nenadić, filmska kritičarka, Hrvatski filmski savez
Joško Jerončić, Multimedijalni kulturni centar u Splitu
Nenad Nikolorić, nastavnik u mirovini
Jasna Pervan, voditeljica Kinoteke Zlatna vrata u Splitu

Diana Nenadić