Povodi

Kreativna animacijska godina

Dan hrvatske animacije, Kino Tuškanac, 29. listopada 2006.

Hrvatska animacija imat će po čemu pamtiti proteklu kalendarsku godinu. Nakon duge produkcijske i kreativne krize, izazvane među ostalim donedavnim tavorenjem Zagreb filma, animatorima je krenulo, a u prošlogodišnjoj produkciji, koja zbraja dvadesetak animacija raznoga profila, osjećaju se bitni pomaci. Zagreb film oporavlja se i obnavlja, ali više nije jedino ili glavno vrelo animacije; kreativnim izrazom i suvremenim animacijskim tehnikama konkuriraju mu ’nezavisni’ producenti (poput Studija Kenges, Studija Ars Animata ili Pangolin) privlačeći nove autore. Iz mlađe generacije animatora na površinu je već isplivalo nekoliko čvrstih osobnosti, a neke se naziru među studentima na umjetničkim akademijama u Zagrebu i Splitu. I iskusni animatori, osobito oni srednje generacije (Joško Marušić i Krešimir Zimonić), još imaju energije, animacija privlači i ’neanimatore’ (Ogresta), a najviše maloljetni podmladak čiji su filmovi i ove godine obilazili svijet. Napokon, s hrvatskim animatorima iz svijeta katkad su se vraćale i vrijedne nagrade.

Levijatan, Simon Bogojević Narath

Dan hrvatske animacije, koji se na inicijativu Međunarodne asocijacije animiranoga filma (ASIFA), a u povodu svjetskoga dana animacije (28. listopada) održava svake godine potkraj listopada, bio je idealna prilika za rezimiranje protekle animacijske godine. Zakazujući godišnji susret 29. listopada, Hrvatski ogranak ASIFA-e priredio je, u suradnji sa Svjetskim festivalom animiranoga filma i Hrvatskim filmskim savezom, raznovrstan filmski program u Kinu Tuškanac. Četirima projekcijama obuhvaćeni su svi segmenti animirane kinematografije, a nova produkcija sučeljena je sa slavnom baštinom zagrebačke škole crtanoga filma. Dakako, najnapetiji dio bio je onaj ’natjecateljski’, jer hrvatski ogranak ASIFA-e svake godine proglašava i nagrađuje najbolje filmove. Odluka o tome povjerena je tročlanom žiriju (Borivoj Dovniković, Stiv Šinik i Diana Nenadić), koji je ujedno izabrao filmove za prikazivanje.

Silencijum, D. Međurečan — M. Meštrović

Grandiozni Levijatan Simona Bogojevića Naratha odmah je odskočio kao produkcijski zgoditak godine i odnio ASIFA-in Grand Prix. Bila je to samo jedna u nizu potvrda izvrsnosti Narathova animacijskog čitanja / ilustracije istoimenoga Hobbesova filozofskog djela iz 17. stoljeća. Domaća književna baština poslužila je prvonagrađenom dvojcu, Davoru Međurečanu i Marku Meštroviću, kao jedan od izražajnih elemenata u Silencijumu. Krležini stihovi i etnoglazba skupine Cinkuš našli su se u kontrapunktu s dinamičnim (akromatskim) vizualnim slogom, kojim se ’sravnjuju’ udaljena povijesna vremena (srednji vijek i postindustrijsko doba) i različiti oblici ljuske ’kmetije’ na Zemlji. Autorskom tandemu mora se priznati da stvaraju autohtona djela. Druga nagrada pripala je Darku Bakliži za Teoriju odraza, također izvrsna animacija u kolažnoj tehnici, koja se poigrava dijelovima muškog i ženskog tijela, iskušavajući različite spojeve među njima. Svježinu u hrvatsku animaciju donosi i posebno pohvaljeni Soldat, redatelja i scenarista Davida Peroša Bonnota, s vrlo aktualnom pričom (kada su hrvatski sindromi u pitanju) o vojniku-spomeniku oboljelu od PTSP-a, realiziranu stop-animacijom modela.

’Gornjem domu’ ovogodišnje produkcije pripadaju svakako i projekt Joška Marušića U susjedstvu grada (s posebnim priznanjem ASIFA-e), te Plac mlade Ane Hušman. Dok su Marušićev crtić očigledno hranili legenda o Roku i Cicibeli, neobičnom paru beskućnih ljubavnika sa splitske Matejuške te likovi dvoje hrvatskih glumaca, Ana Hušman poslužila se piksilacijom u inventuri ljudi, bilja i svakodnevnih rituala središnje zagrebačke tržnice.

Teorija odraza, Darko Bakliža

Do prosjeka prošlogodišnje produkcije uspeo se Ogrestin Lift, staromodnom, ali animacijski urednom satirom s temom birokracije i karijerizma, a za njim se vuku dvije neozbiljne i šašave animirane ’ženskice’ Zagreb filma; jedna u Glupači Daniela Kokolene i Mare Milini, a druga u crtiću Od jutra do sutra Ljubice Heidler. Potom stiže Oko, kompilacija radova Multimedijalne umjeničke grupe Divlje oko, koju je sastavio Krešimir Zimonić, ali joj je presudilo šarenilo crtačkih rukopisa. U Soundu osječkog autora Marija Čaušića zabilježen je i iskorak u konceptualu, a u slučaju Dürerova koda potencijal za budućnost hrvatske animacije s imenom Luka Hrgović. Pa ako se tomu dodaju jednominutne dosjetke i zafrkancije, poput one studija Otompotom (Matovilka), činit će se da je animacija, u različitim formama, živnula na različitim punktovima s kojih se može nešto očekivati. Za sada, čekajmo da produkcija 2006. napravi puni krug obilaskom svih važnijh točaka svjetskoga festivalskog kalendara.

Diana Nenadić