Revije i festivali

OPSESIJA U 12 SLIKA

33. revija hrvatskog filmskog i video stvaralaštva – Daruvar, 23–25. 11. 2001.

Daruvar. Prvi put u vašem gradu. U Daruvaru. Gostuju filmaši. S koferima. Idejama. Zanosima. I kadrovima što trepere kao ruke nespremene. A Daruvarčani su ždralovi, izgubiše se. Nigdje nikoga, ni na projekcijama, ni na slučajnim susretima; ni samohrane majke nerotkinje što poznate postadoše po liječenju u daruvarskim toplicama. Naglo sve do jedna ozdraviše i napustiše našu reviju, naše projekcije, a filmovi tužni, poslagani jedan do drugoga, ljepotu svoju opet iskazaše samodopadnošću i samozatajnošću uvijek istoj vojsci pravovjernih konzumenata.

Eksperimentalni. Nekad davno eksperiment, rizik i avantura bijaše sveta zapovijed svim celuloidnim mešetarima; bez toga kao da filmovi izgubiše film iz sebe. I bijaše sam film jak i dugovječan. Prkosan, borben i slavan. Danas su nas pojeli. I televizija i američko kino, i naš svakodnevni kućni obiteljski video. Vedran Šamanović fiksacijski ljubi zrak što plovi pod stopalima zalutalih ljubitelja dobrih slika. Matija Debeljuh nastavlja kaotičnu sliku muke, paradoksalno poetični slijed mučnine i happening izgubljene smrti; u glavnoj ulozi opet je mrtva kamera. I to nam dovodi u sjećanje davnu vezu sa "splitskim" filmovima.

Animirani. Kada gledam crtiće uvijek mi u sjećanje dolazi vječno nasmijan čovjek pod kapom – Bundi. Tako i Čakovčanima, majstorima animacije, između svakog poteza olovke odnekud dojaše Bundi i pomiješa se s bojom. Vidjeli smo Opsesiju – ženom, lutkom, životom. Scenografija se u kolutovima uhvatila u ples sa snovima muškarca koji poput stolara svaki dan iznova gradi svoje snove.

Za razliku od Čakovca, Karlovac nam nudi Anomiju – novi poredak turobne svakodnevice. Čvrstu olovku i šum koji svojim bogatstvom otvara sva vrata percepcije strogih mjeritelja duhovnosti.

Žiri. Biti član žirija znači svjesno uzeti na leđa teret zlih, loših i krivih procjena i nikakvog osjećaja za mjeru, i nemogućnost zaustavljanja slike kao pjeska među prstima. A biti prvi put član žirija znači poredati sve svoje filmske supatnike, znance i slučajne prolaznike pred zid, pred platno, i pljunuti im u lice mišljenje koje zaobilazi bezbrižnu logiku pijanoga vrednovanja.

Žiri, to je: da – ne. Žiri, to je: može – ne može. U žiriju ne možeš biti toliko pametan da odgovaraš statistički pravilno, pošteno za donesenu odluku. Na kraju i na početku uvijek smo u zagrljaju s prosjekom.

Dokumentarni. Jednostavno i veliko.Cuki. Kao što su i tikve jednostavne i velike. Dođeš traktorom, naravno, pobereš tikve i odvezeš ih doma. Naravno. Jednostavno. Čisti ritual. Art-akcija. Tako se živi s tikvama. Osjećajno.

A onda prvi pravi urbani film iz Splita. Poljička cesta 25. Sve se nešto muva, okreće, sve nešto usitno. Cijeli dan ispred prozora mog splitskog susjeda neki čudni tipovi nešto muljaju.

U Iskoraki pak, priziva autor miris starih dobrih filmova šezdesetih, ulica, ljudi, tramvaja i galerija. U korak sa starim mirisima i starim konceptima.

Srednjoškolski. Učenici su ušli na snimanje "velikog" filma. I pratili svoje prijatelje, "male" glumce. Zatim su maltretirali kamerom čistačice, domare; a ovi drugi, profesori, direktori – mudroslove jednu te istu riječ i misao. Onda se učenici jednoga jutra kafkijanski, uz dozu Monty Pytona, probude kao učitelji svojim učiteljima. Stravično sjajno. Na kraju treba ispred kamere bičem poredati cijelu školu nek se znoje i muče; za dobar kadar, neovisan i dobrostojeći, mora se žrtva učenička smjestiti uredno na tvrdu stolicu, uvijek istu od kolijevke pa do filmskog groba.

Petek. Uredno smo predstavili monografiju filmskog alkemičara i ljubitelja vrpce Vladimira Peteka. Bitno je za mlade alkemičare u ovoj prilici istaknuti i uvjeriti ih da razloge za čitanje knjige potraže u klasičnoj formuli da se dobar film dobiva uvijek kada se traži dijametralno suprotno od odnosa uboda šivaćeg stroja i spojeva svih mogućih formata u jednu čistu filmsku vražbinu. Tu je negdje i Vlado Petek. Ako želite, u knjizi ga nađite.

Igrani. Ljubo Lasić. Tomislav Šango. Ba - Ka Partners. Samo su neki od igranofilmskih junaka što izrežiraše ovu reviju.

Njihovi čudni likovi kreću se gotovo unatrag. U krug, i non-stop trčećim korakom.
Zauvijek moja znači da je junak sigurno izvan stvarnosti. Taxi za prijatelje da su junaci zauzeli sva mjesta u autu koji vodi bez cilja ali sigurnim rukama jarmuschovske parabole. Run Bobby run je slatki film poput Lole i ekstazija. Stalno te vozi, a u mraku dobro izgleda.
Autori su rukopisno i idejno vjekovima prepoznatljivi.

Jednominutni. Od 105 prijavljenih revijskih radova, 47 traje do jedne minute.
Čista provala bijesa. Bujica kratkih poskočica, doskočica, šala, viceva, dosjetki. Idem šorom i pucam pištoljom 58 sekundi; onda mi u posljednje dvije sekunde padne kombajn na glavu. Long live Požega! Ljudima je tamo lijepo, ali molim vas, kad je film u pitanju nema opuštanja. Hoću sve i hoću sad!

Kompjutorsko-animacijski raspoloženi Zaprešićani mogu ući u rubriku ozbiljno, kao i Rew Irene Marković koja iz revije u reviju istu ili sličnu bitku bije s narativnim porcijama poredanim na stolu filmskog pripovijedanja. Ili Gotovac, stari vuk konceptualnog uvjeravanja u svoj identitet, ili Milan Bunčić, pun melankolije, sjete i tuge za nečim što je predugo sjalo u predvorju naših života. Ima dakle i ozbiljnih jednominutnih kušača.

Putovanja. Išli smo vinskim putem. Pratili smo snježne staze vinograda vrijednih ljudi. Mi turisti što snimamo i bilježimo tuđi svijet. Vidjeli smo stare dvorce gospodina grofa Julija Jankovića, pod brigom i paskom salezijanaca. Neki su se snimatelji penjali visoko na kulu, za kadrove nove; mi neskloni bilo kakvom alpinizmu uporno stajasmo pokraj malih pljoski kruškovače pokušavajući po tko zna koji put položiti prijemni ispit za studiranje u školi alkoholizma u Požegi.

Najbolji. Dodir Jelene Nazor.
Ne postoje muški ili ženski filmovi.
Postoje filmovi koje ženom mirišu.
Teški su probni koraci male balerine. I bergmanovski prizori muške pohote. Teške su riječi ljubavi don Ivana Cvitanovića. I mračni hodnici svih bolnica svijeta. U ritmu video-psihoze ovaj uradak sve jede. I nosi se sa svim nabujalim strastima na granici banalnog. Video žderač svega usputnog, nevažnog i lažnog.

Video antologija. Potresna riječ autorice u sukobu sa slikom i hladnim tušem ne može otkriti gledatelju ono što svijet još nije vidio. Strukturu videa. Video se naslućuje samo preko naprave za mjerenje krvnog tlaka. Oprezno. Prije upotrebe ne tumbajte ovaj video.

Urota. Nema festivala, nema skandala. I obrnuto. Na kraju ipak optužiše nas južnjačkog podrijetla da smo u žiriju previše revno i strasno odluke upućivali u smjeru suprotnom od sjevera. Da smo se mi urotili. Pričaju ljudi koji to vidješe. Zanemarismo prostore, iskonske vrijednosti običajnog i svetog puta našeg naroda u filmu Žetva. Bilo je riječi o tome tko koga, zašto i kako hrani. Sve je u redu. Samo mala digresija. Ja se hranim celuloidno-videoidnim namirnicama reskog okusa.
Gospodine dragi sa sjevera zemlje, dobrim me filmom nahranite i ništa više. A ribe i školjke u izobilju žive u južnom moru.

Zar svaki revijski izvještaj mora završiti gastronomijom? Zar baš svaki?

Zdravko Mustać