Revije i festivali

OTVORITI NOVE PUTOVE

Razgovor s nizozemskom filmašicom i video-umjetnicom Beom de Visser

Nizozemska filmašica i video-umjetnica Bea de Visser jedna je od onih autorica koje od početka prate splitski Festival novog filma. Godine 1996. u Splitu je prikazan njezin vrlo zapažen videorad Breath Hush, a šest godina poslije na festivalu se pojavljuje u dvostrukoj ulozi: autorice kratkog filma Barren Land i članice žirija u video-selekciji. Zbog udomaćenosti na splitskom festivalu, te bogatog gledateljskog i praktičnog iskustva u različitim medijima, smatrali smo je prikladnom osobom za brzinski razgovor o medijskim sličnostima i razlikama, te o onom novom u novom filmu i videu.

– Vratila bih se daleko u prošlost, jer film je povezan s načinom na koji radi naša percepcija, a on nas vraća u kameno doba kada je prvi pećinski čovjek nacrtao crtež na zidu spilje. Tada je prvi put neko ljudsko biće uspjelo rekonstruirati sliku koju je vidjelo negdje drugdje. Istraživala sam neko vrijeme crteže iz spilje. Kada sam ih prvi put vidjela bila sam impresionirana i tada sam shvatila da nas proizvodnja slika, bilo da je riječ o ulju na platnu, fotografiji, filmu, videu ili digitalnoj slici, uvijek vraća upravo tom trenutku čovječanstva i percepcije. S druge strane, među tim medijima mogu se pronaći velike razlike, a svaki od njih odnosi se na određeno povijesno vrijeme. Normalno je da se umjetnici služe medijima svojega vremena. Zato ne iznenađuje da su se nakon pojave Interneta mnogi u umjetničkom stvaranju počeli služiti webom i istraživati prostor koji je, po mojem mišljenju, posve normalan javni prostor, premda je elektronički. U njemu danas traže i svoj izraz i svoju publiku. Ma koliko stvari bile slične – zbog udjela percepcije i oslanjanja na sliku, mogu se praviti sve vrste distinkcija.
–
S obzirom na vaše iskustvo rada i u filmskom i u video mediju, zanimljivo bi bilo čuti kako se odlučujete u kojem ćete mediju realizirati neku ideju, te kako pristupate jednom, a kako drugom mediju?

– Kao umjetnica koja ima potrebu nešto izraziti, uvijek se pitam koji je medij najpogodniji za ono što želim kazati. Ako je to film, težim kinematografskoj slici, ali to može biti i neko stjecište u virtualnom javnom prostoru, kao što je Internet. Još nisam radila Internet projekte. Oni nisu toliko zanimljivi kada je u pitanju pokretna slika jer je Internet veoma spor. No, na videu sam napravila neka djela koja su zamišljena kao prošireni film, što znači da ta djela imaju drukčiju percepciju trajanja. Kada snimate djela za kino, očekujete da će u njega ući ljudi, da će se pogasiti svjetla, a gledatelji će čekati da film počne… Kada se stvara djelo za galeriju, vremenom se upravlja na drukčiji način. Morate ga učiniti, da tako kažem, cirkularnijim, jer se ljudi koji ulaze u galeriju mogu na različite načine smjestiti u odnosu na ekran. Imam dosta iskustva s multiekranskim instalacijama. Ekran se nalazi posvuda, a zvuk dolazi iz različitih prostora. Netko ulazi, a vi upravljati načinom na koji se on/ona kreće i znate da njime ili njom ne možete upravljati od početka do kraja. Osim toga postoje teme za film i teme za video.
Postoji shvaćanje videa kao neke vrste instantne slike. U određenom pogledu ja ga prihvaćam. Uzet ću kao primjer usporedbu polaroidne fotografije i normalne celuloidne slike. Kod polaroidne fotografije dobivate gotovo trenutačnu sliku. Snimite fotografiju i odmah je možete vidjeti. Slično je s videom, pa mora postojati drukčiji pristup. Kada idete snimati s video kamerom, imate dosta vremena jer je u kameri vrpca koja traje jedan sat, dok je filmska rola dostatna za samo deset minuta filma. Naravno, tu je i pitanje novca, ali to nije toliko zanimljivo. Možete odmah ponovno vidjeti što ste snimili i reagirati na ono što ste snimili prvi put. To je posve drukčiji načn rada. No, možda najveća razlika leži u samoj slici: filmska slika je prostranija. Filmski ekran je nešto poput kazališne pozornice dok je video intimističniji, sličniji je nekakvoj interteleviziji. I uvijek kada radite video morate se zapitati zanima li vas televizija ili nešto drugo, a ne je li to film ili ne. Svakako, riječ je o pokretnim slikama, ali veza s televizijom je jako izražena. Osim toga, digitalne tehnike prodiru u sve medije, pa umjetnik to mora imati na umu. Kada sam snimala video Breath Hush bilo je jednostavno jer nikada prije toga nisam snimala film. Ja dolazim iz videoumjetnosti. Osim toga, prvi razlog zbog kojeg sam odustala od filmske vrpce bio je taj što sam morala s kamerom zaroniti duboko u bazen. Zato je tu ideju bilo lakše realizirati na videu. To baš i nije bio promišljen izbor, premda sam većinu radova snimila na videu. U usporedbi s tim, Barren Land smatram filmskim djelom. To je najteatralnije djelo koje sam ikada snimila. Prvi put sam se poslužila govorom, tekstom, stihovima i zato sam sve to htjela realizirati na filmu.

Kakvi su vaši dojmovi o ovogodišnjoj video-selekciji?

– Pretpostavljam da ovaj festival nema čisti pristup medijima. U video selekciji vidjela sam mnogo djela koja imaju izrazito filmski pristup – pripovijedaju priče, rad kamere tipičan je za film i sl. Pretpostavljam da je tome tako zato što u većini slučajeva umjetnici nemaju novca za filmski materijal, a žele snimati film. U nekim videoradovima osjeća se pak jaka sprega sadržaja i forme, vodi se dijalog s umjetnošću, a polazište je sam diskurs umjetnosti. Filmovi manje-više izlaze iz kazališne tradicije pripovijedanja priče, pa se bitno razlikuju od videa. No, naravno, postoje djela u kojima se video i film presijecaju, a na kraju je bitno samo to jesu li to dobra djela ili ne. Mislim da je video selekcija bila zanimljiva premda je raspon radova bio vrlo širok. Bilo je dokumentaraca, narativnih, animiranih i tipičnih umjetničkih filmova, strukturalnih eksperimentalnih radova… Vrijedno je vidjeti sve te radove, premda neke uopće nisam razumjela. U žiriju smo isprva pokušali raspravljati o razlikama između filma i videa, o perceptivnom pristupu i sličnim pitanjima. Na kraju smo shvatili da to uopće nije važno. Na primjer, vidjela sam japanski rad koji se jako trudi da bude svojevrsni cjelovečernji igrani video i ispriča tipičnu ljubavnu priču. No u konačnici je ipak riječ o pravom jeziku videa u kojem se spajaju animacija, tekst, pop-glazba i drugo. Bilo je korisno vidjeti i taj film jer drugi festivali kratkog filma nisu otvoreni i dugometražnim radovima. Važno je da festivali poput ovoga nastoje otvoriti nove putove. Možda bismo mogli govoriti o istodobnom obnavljanju prošlosti i pronalaženju novih putova.
Razgovarala: Diana Nenadić

Diana Nenadić