Medijska kultura u školi

Posve drugim očima

(Radionica montaže)

Kad sam odlučila pohađati radionicu montaže, vodila me namjera da upoznam još jednu fazu u nastajanju filma, ali i želja da u radu s malim filmašima izbjegnem situaciju kakve se svaki učitelj najviše pribojava, a ta je da ne znam odgovore na učenička pitanja. Mislila sam da ću se zadovoljiti time da promatram i proučavam kako se montira film sjedeći uz nekoga naprednijeg polaznika. Već pri kraju prvoga dana shvatila sam da od takva pristupa nema koristi i da jednostavno moram sama sjesti za računalo i učiti korak po korak. Srećom, našla sam se u skupini opuštenih i uvijek dobro raspoloženih ljudi koji su bili spremni razumjeti početničke probleme i pomoći onima koji su kasnili u realizaciji zadaća. Znalo se dogoditi da skupina već dobije novu zadaću, dok neki od nas nisu još završili staru, pa se grozničavo radilo i dugo u noć.

Ivana i Slaven, naši voditelji, vjerojatno u svojoj praksi nisu imali heterogeniju skupinu polaznika. Dvanaest polaznika, raspon godina — od 16 do 56; šarolika zanimanja — od učenika, učitelja i studenata do informatičara, službenika i umjetnika. Prevladavale su, jasno, žene pa se valjda zato toliko i pričalo. Dok su jedni znalački istraživali mogućnosti moćnih računala, drugi su petljali s alatima i gubili se među datotekama. Obeshrabrivalo je to! No Ivana i Slaven sve su vrijeme držali su se vrijedno svake pohvale, baš kao da su prezadovoljni takvom skupinom. Zapravo, možda su i bili zadovoljni silnom voljom i entuzijazmom. I sama sam se čudila tajanstvenoj sili koja nas je satima držala prikovane uz monitore u zagušljivoj i polumračnoj prostoriji. Neki bi zaboravili i na objed da ih suosjećajni voditelj nije podsjetio kako ipak treba s vremena na vrijeme prozračiti dvoranu.

Već drugoga dana popustila je početna napetost, a kad sam uspjela dovršiti prvu vježbu, bilo mi je jasno da su propali moji planovi o ranom jutarnjem trčanju i šetnji oko jezera. Bila sam nepovratno zaražena montažnom groznicom... Srećom, moji snovi o trčanju i vožnji biciklom ovjekovječeni su na crtanom filmu zahvaljujući suosjećajnosti mojih prijatelja animatora. Neki su polaznici od početka do kraja disciplinirano i skladno radili u paru pa su sve zadaće završavali točno i pravovremeno, dok se nekoliko timova zbog neusklađenosti u predznanju, ili mišljenju, raspalo. To se pokazalo dobrim, jer slabi više nisu živcirali ni zaustavljali napredne, ali i lošim, jer se povećao broj uradaka koje je trebalo pregledati i vrednovati.

Upravo na analizama pojedinih montiranih sekvenca najviše se moglo naučiti. Od prve vježbe, koja je bila tek nizanje gotovih kadrova, svaka sljedeća vježba bila je složenija i sadržala nove montažne postupke. Neki su mi pričali da montažu doživljavaju kao slaganje kamenčića u mozaiku. Svidjela mi se ta usporedba, osobito kad mi je već na trećoj vježbi postalo jasno da bi svaki postupak montaže zapravo trebao početi određivanjem njegova završetka, drugim riječima postavljanjem cilja, ili ostvarivanjem neke ideje. Na radovima nekih darovitijih polaznika to se već moglo i osjetiti, baš kao i subjektivan pristup svakoga od nas potpuno istom filmskom materijalu.

Možda je dobra i ona usporedba procesa montaže s jezikom, dakle oblikom komunikacije, s kojom sam se srela negdje u literaturi. No montaža je vjerojatno nešto više od sintakse rečenice. Ona se doista može približiti umjetničkom postupku. Kako bilo da bilo, o jednom sam sigurna. Naši voditelji, Ivana i Slaven, unijeli su u naše druženje s filmom nešto više nemira i mnogo, mnogo više reda. Osim toga, pokrenuli su još mnoga pitanja i dileme zbog kojih ćemo ubuduće na montažu gledati posve drugim očima.

Nevenka Mihovilović