Medijska kultura u školi
Posve drugim očima
(Radionica montaže)
Kad sam odlučila pohađati radionicu montaže,
vodila me namjera da upoznam još jednu fazu u nastajanju
filma, ali i želja da u radu s malim filmašima izbjegnem
situaciju kakve se svaki učitelj najviše pribojava, a ta
je da ne znam odgovore na učenička pitanja. Mislila sam
da ću se zadovoljiti time da promatram i proučavam kako
se montira film sjedeći uz nekoga naprednijeg polaznika.
Već pri kraju prvoga dana shvatila sam da od takva pristupa
nema koristi i da jednostavno moram sama sjesti za računalo
i učiti korak po korak. Srećom, našla sam se u skupini
opuštenih i uvijek dobro raspoloženih ljudi koji su bili
spremni razumjeti početničke probleme i pomoći onima koji
su kasnili u realizaciji zadaća. Znalo se dogoditi da skupina
već dobije novu zadaću, dok neki od nas nisu još završili
staru, pa se grozničavo radilo i dugo u noć.
Ivana i Slaven, naši voditelji, vjerojatno u svojoj praksi
nisu imali heterogeniju skupinu polaznika. Dvanaest polaznika,
raspon godina — od 16 do 56; šarolika zanimanja — od učenika,
učitelja i studenata do informatičara, službenika i umjetnika.
Prevladavale su, jasno, žene pa se valjda zato toliko i
pričalo. Dok su jedni znalački istraživali mogućnosti moćnih
računala, drugi su petljali s alatima i gubili se među
datotekama. Obeshrabrivalo je to! No Ivana i Slaven sve
su vrijeme držali su se vrijedno svake pohvale, baš kao
da su prezadovoljni takvom skupinom. Zapravo, možda su
i bili zadovoljni silnom voljom i entuzijazmom. I sama
sam se čudila tajanstvenoj sili koja nas je satima držala
prikovane uz monitore u zagušljivoj i polumračnoj prostoriji.
Neki bi zaboravili i na objed da ih suosjećajni voditelj
nije podsjetio kako ipak treba s vremena na vrijeme prozračiti
dvoranu.
Već drugoga dana popustila je početna napetost, a kad
sam uspjela dovršiti prvu vježbu, bilo mi je jasno da su
propali moji planovi o ranom jutarnjem trčanju i šetnji
oko jezera. Bila sam nepovratno zaražena montažnom groznicom...
Srećom, moji snovi o trčanju i vožnji biciklom ovjekovječeni
su na crtanom filmu zahvaljujući suosjećajnosti mojih prijatelja
animatora. Neki su polaznici od početka do kraja disciplinirano
i skladno radili u paru pa su sve zadaće završavali točno
i pravovremeno, dok se nekoliko timova zbog neusklađenosti
u predznanju, ili mišljenju, raspalo. To se pokazalo dobrim,
jer slabi više nisu živcirali ni zaustavljali napredne,
ali i lošim, jer se povećao broj uradaka koje je trebalo
pregledati i vrednovati.
Upravo na analizama pojedinih
montiranih sekvenca najviše se moglo naučiti. Od prve vježbe,
koja je bila tek nizanje gotovih kadrova, svaka sljedeća
vježba bila je složenija i sadržala nove montažne postupke.
Neki su mi pričali da montažu doživljavaju kao slaganje
kamenčića u mozaiku. Svidjela mi se ta usporedba, osobito
kad mi je već na trećoj vježbi postalo jasno da bi svaki
postupak montaže zapravo trebao početi određivanjem njegova
završetka, drugim riječima postavljanjem cilja, ili ostvarivanjem
neke ideje. Na radovima nekih darovitijih polaznika to
se već moglo i osjetiti, baš kao i subjektivan pristup
svakoga od nas potpuno istom filmskom materijalu.
Možda
je dobra i ona usporedba procesa montaže s jezikom, dakle
oblikom komunikacije, s kojom sam se srela negdje u literaturi.
No montaža je vjerojatno nešto više od sintakse rečenice.
Ona se doista može približiti umjetničkom postupku. Kako
bilo da bilo, o jednom sam sigurna. Naši voditelji, Ivana
i Slaven, unijeli su u naše druženje s filmom nešto više
nemira i mnogo, mnogo više reda. Osim toga, pokrenuli su
još mnoga pitanja i dileme zbog kojih ćemo ubuduće na montažu
gledati posve drugim očima.
Nevenka Mihovilović
|