Nove knjige

Teorijski egzaktna knjiga

Hrvoje Turković, Film: zabava, žanr, stil, Hrvatski filmski savez, 2005.

Knjiga Film: zabava, žanr, stil dr Hrvoja Turkovića zbirka je uzajamno povezanih filmsko-teorijskih i filmsko-povijesnih studija/eseja koje je autor pisao i dijelom objavljivao u razdoblju od 1986. do danas.

Film: zabava, žanr, stil u grubo se može podijeliti u tri cjeline koje su već naznačene u naslovu. Prvu i najmanju cjelinu čini tekst »Zabava i umjetnost: što je zabava«, u kojem autor teorijski tematizira postojanje tzv. zabavne kulture, te odnos te kulture prema onoj tzv. ozbiljnoj. Turković pristupajući tom problemu polazi iz metodološke perspektive psihologije i sociologije, teoretizira o prirodi zabave i slobodnog vremena te smješta umjetničku praksu i film kao njezin dio u taj novi socijalni kontekst. Pri tom Turković teorijski uvjerljivo argumentira da je čitavo područje zabave u biti specijalni oblik zabave/dokolice unutar kojeg su distinkcije visoke i niske kulture, odnosno umjetnosti i zabave razvijene kao socijalne i cehovske distinkcije preko kojih se proizvodne i recepcijske grupe pozicioniraju prema ostalim proizvodnim praksama.
U drugom i najvećem dijelu knjige »Žanr i žanrovi« Turković tematizira filmsku genologiju. Predstavljajući različite koncepcije književne genologije te metodološke pristupe filmskoj genologiji, Turković predstavlja različite ikonografske, strukturalno-naratološke i sižejne teorije žanra. Odbacujući krajnji relativizam u žanrovskoj teoriji, zagovara razumijevanje žanra kao prirodne kategorije koja se stječe, a ne uči. Autor insistira na tomu da žanrovi imaju tržišno-regulatornu, recepcijsku i proizvodnu funkciju, te pokazuje njihovo funkcioniranje.

U nastavku knjige slijedi pet eseja u kojima Turković teorijsko promišljanje žanra razrađuje na primjeru pet različitih žanrova. Bavi se horrorom (»Modeliranje ugroženosti: filmovi strave«), filmskim fantasyjem (»Filmovi »mašte i magije««), povijesnim filmom (»Kad je film povijesan?«), te komedijom koju promatra iz perspektive epistemologije (»Epistemološka funkcija komike — karikatura, geg i komično«). Najintrigantniji je peti esej o filmskoj žanrovskoj praksi, »Drama — je li riječ o filmskom žanru?« u kojem Turković brani postojanje drame kao zasebnog žanrovskog entiteta, a ne samo kao produkcijske i recepcijske ladice u koju se umeću filmovi kojima se ne može nadjenuti jasnija generička etiketa. Taj esej pruža sasvim novi i izdvojeni pogled na ovaj problem, pa je moguće da će izazvati i produktivne protimbe.

Treći i najznačajniji dio Turkovićeve zbirke nosi naslov »Stil i stilske promjene«, a strukturiran je slično kao i prethodni. Sadrži uvodnu teorijsku studiju o jednom pojmu (»Što je stil?«), nakon koje slijedi pet studija o pet redatelja u kojima se tematizira način na koji se različite stilske paradigme presijecaju unutar jednog opusa ili čak djela.

U uvodnom poglavlju, Turković predstavlja različite teorije stila u teoriji književnosti, filmologiji i semiologiji, dijeleći ih u tri tradicije — stilizacijsku, formativnu i konfigurativnu. Turković pokazuje kako se stil manifestira kao sustavni niz kreativnih izbora unutar polja zadanih mogućnosti, te kako su te invarijante hijerarhijski organizirane, tako da stil postoji na razini žanrova, epoha, stilskih formacija, ali i opusa, pojedinih filmova i dijelova filmova. Autor također analizira funkcioniranje stilske dominante i recepciju stila.

U nastavku, Turković iz stilističke perspektive proučava opus pet autora: Jean-Luca Godarda, Georgea Lucasa, Ante Babaje, Branka Bauera i Branka Belana. Studija o Belanu je najopsežnija i koncentrira se na recepcijske mijene koje je doživio njegov film Koncert (1954). Turković pokazuje kako je prvotno negativna percepcija filma prešla u naknadnu revalorizaciju zahvaljujući smjeni stilske paradigme od klasičnog narativnog prema modernističkom stilu. Turkovićevih pet redateljskih portreta razlikuju se po vremenu nastanka, formi i diskursu, no svaki od njih posebice najkvalitetnija je stručna literatura o tim redateljima dostupna na hrvatskom. Osobito treba naglasiti tri studije o hrvatskim autorima, s obzirom da one čine pravu iznimku u suši stručne literature o povijesti hrvatskoga filma.
Tekstovi iz knjige Film: zabava, žanr, stil manjim su dijelom neobjavljeni, a većim dijelom su se pojavljivali u periodici od 1986. do danas. No, unatoč tomu, tekstovi se mahom pojavljuju inovirani, prepravljeni i dopunjeni znanstvenim i povijesnim saznanjima nataloženim od vremena izlaska.

U svom izvornom časopisnom obliku mnogi tekstovi iz knjige više nisu dostupni studentima filma koji ih ovom knjigom dobivaju u jednom svesku. Studije o zabavi, žanru i stilu iz prvog dijela knjige vjerojatno će postati obaveznom literaturom za sve studente teorije filma na Akademiji dramskih umjetnosti i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Studije o stilu, stilskim formacijama i povijesti stila važna su pomoć studentima koji na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Akademiji dramskih umjetnosti, te Umjetničkim akademijama uče povijest filma. Njima mogu biti korisni i eseji o Godardu i Lucasu.

Studije o Babaji, Baueru i Belanu pak, već su dio obavezne literature za kolegij povijesti hrvatskog filma na Humanističkim studijima u Splitu, a iz iskustva mi je poznato da ih studenti teško nabavljaju. Osim što će poslužiti studentima više fakulteta, knjiga Film: zabava, žanr, stil, zbog teorijske egzaktnosti i popularnosti pristupa bit će i uspjela priručnička pomoć neprofesionalnim filmofilima.

Jurica Pavičić