SVE JE MOVIE

Proizvodnja: Hrvatska
u koprodukciji s Mađarskom i Srbijom
1937.-2010.
S, R: Tomislav Gotovac
Glavni glumac: Tomislav Gotovac (kao Tom Gotovac)

Niti nepopustljivi redatelj ne može potpuno upravljati filmom, jer film ima svoj samostalni život upisan dijelom i prije početka rada na njemu. A glavni lik ma koga glumio uvijek govori i o sebi, a kad govori o sebi otvara vrlo širok društveni obzor. Takav je redatelj u ovom filmu, a glumac posebno.

Gotovcu je pravo okruženje bio mrak filmske dvorane, sljepoća za sve što nije film. Slagao se s onima koji su voljeli njemu drage filmove i odbijao one druge. Ako si rekao da ti se sviđa 'Moderato cantabile' Petera Brooka ili 'Heroji su umorni' Yvesa Ciampia bio si kreten. Film mu je, onako kako ga je osjećao, bio jedini kriterij za ocjenu ljudi i svega oko sebe. Obraćao se samo filmskoj duši u tebi, drugo ga nije zanimalo, točnije rečeno za njega nije postojalo.

Gledao je filmove neizmjerno puta ne da bi ih raščlanio ili bolje razumio, vjerojatno niti radi suosjećanja (Einfuelung), nego da što dulje bude s filmom. Film je bio mjera svega i svetinja iznad svega, pa je možda iz dubokog poštovanja odbijao i pomisao da bi snimio profesionalni film s glumcima, premda je gledao i ono što je proizašlo iz manje zanesenih ruku, i od manjeg poštovanja prema filmu.

Ne treba se oslanjati na riječi. U Bergmanovim filmovima do nerazumijevanja i sukoba među likovi dolazi samo zato što se mnogo govori i rečeno doslovno shvaća. Zato, kao u svakom pravom filmu, ono što Tom govori ne valja uzeti od riječi do riječi, jer riječima nije izražavao misli, nego stanja.

Djeca cvijeća kad su odrasli postali su obični građani, kino-amateri također. Rijetki su izbjegli dvoličnost. Tom Gotovac ostao je vjeran filma od vremena kad ga je majka vodila u kino pa za cijeli život. Nije ostao dijete, nego je postao duša satkana od filma, virtualna duša u svom virtualnom svijetu, koja se morala braniti od grube i nerazumljive realnosti, a nije znala kako. Svatko od nas ima svoju ludost, ona je osobna, jedinstvena i neponovljiva. Čak i njoj prijeti opasnost od napasnika koji bi je rado uzeli i ubacili u neko zajedničko stanje duha.

Moglo bi se reći, kao što neki neurotičari postaju nudisti, da je Gotovac svoju nesigurnost iz mladosti htio suzbiti javnim provokativnim nastupima. Pretpostavljam da njegovi performansi imaju drugačije izvorište. Ako se zateknem da predugo gledam film ili čitam knjigu javlja mi se neugodan osjećaj prijestupa, izgleda mi da bježim od života u neki samo moj užitak, da sam izgubljen, nedjelatan i da to nije dozvoljeno, unekoliko jače kad imaš obitelj. Možda mu tako što i nije padalo na pamet, ali mu je moralo čučati u duši. Ni najodaniji podanik, barem povremeno, ne može izbjeći sukob sa sobom. Živeći film, za koji drugi kažu da je virtualan, valjalo je sebi i svima njima dokazati da je Tom Gotovac stvaran, da ima kosu koju može ostrići, bradu koju može obrijati, tijelo za koje će nas na sto načina uvjeriti da postoji, da jede i spava poput drugih, da nedvosmisleno priznaje i potvrđuje zbilju, i da nas, ne baš paradoksalno, vraćajući se opet prividu, uvjeri kako je virtualnost filma čista stvarnost.

Kad sam mu rekao da neke osobne stvari nisu za javnost začuđeno se branio, "Ali to je istina". Vjerojatno bi se jednako tako bio iznenadio Allen Ginsberg da mu je netko prigovorio što je na onaj način napisao 'Kaddish' svojoj majci. Između toga dvoga ne bi se mogla naći usporedba, ali sličnost je u okrutnoj iskrenosti beat generacije.

Jednom mi je oštro i neprijateljski zamjerio: "Nisi autentičan čovjek. Ne možeš se baviti filmom i raditi nešto drugo." Zbunila me je istina, zato sam je i zapamtio. Želio je reći "Drag mi je Pansini, ali draža mi je odanost filmu". Ostao je nepopustljiv u svojoj isključivoj autentičnosti. Nije bilo lako, ali bilo je slatko. U njoj nije bilo discipline, prisile, izbora, a niti uzmaka. Film mu je bio kuća. Izreka "Sve je film" potpuno je neuhvatljivog smisla, ali on je tvrdnjom "Sve je movie" iskazivao trajnu, nepokolebljivu privrženost filmu i vjernost sebi, jer ako je sve film, onda sam i ja samo film. Valja istaknuti da je to Gotovčeva najveća vrlina i najčvršća obrana za bilo kakav mogući prigovor.

Ponavljajući "Sve je movie" iskazivao je svoj princip života, jesam u ovom svijetu i nisam od ovoga svijeta, podržite me jer sam alien i u isto vrijeme dio vaše duše, tražim razumijevanje i prihvaćanje.

Tom Gotovac bio je poput nezaštićene životinjice koju držiš u priljubljenim dlanovima. Gleda te milim očima, a možda i ne gleda tebe. Ljudi više nemaju takav pogled. On ga je imao. Svaki si se put našao pred nečim tajanstvenim što je iza očiju, i iza osobe koja te gleda, kao da si u blizini bitka i sve ćeš shvatiti, ili, kako je rekao Ješa Denegri, kao da si pred umjetničkim djelom. Mazi se, a zatim te grize, nekad jer ti je privržen, nekad jer te ne voli, pa onda zaspi, što dalje to češće, i tada potpuno ovisi o tvojoj blizini i zaštiti. Ako bi ti dodijalo ili bi se naljutio te učinio nešto nepromišljeno, da ga se na primjer odrekneš, nikad se više u životu ne bi smirio ni prežalio svoju bezumnost. Juan Pablo Castel ubio je jedinu ljubav, Mariju, jer njegova racionalna duša znanstvenika nije bila kadra shvatiti princip života. I dalje ga valja nježno držati u rukama, sada s još većom pomnjom, i nemojmo ga povrijediti.

Hvala distributerima ovog filma, Hrvatskom filmskom savezu i svim sponzorima, onima koji su ga primali onakvog kakav je bio, koji nisu mudrovali ni pitali, nego mu bili pri ruci, a on im je dolazio i sjedio u toplini prijateljskog utočišta.

Kao poslije svakog dojmljivog filma identificirajući se s glavnim likom osjećam da je moje lice njegovo i da imam njegove oči.

Pred misterijem smrti nastoji se barem razjasniti život, ali i to je beznadan posao. Jedni veličaju ono što je napravljeno u životu da bi dali smisao smrti. Drugi drže da iz života valja izaći ne ostavljajući traga (Yukio Mishima u 'Moru plodnosti'). Ni Camus s 'Mitom o Sizifu' nije stigao daleko. Poput lista na stablu ili mrava u travi čovjek mora ostati nevin od uma, ne zavesti se razmišljanjem. Wittgenstein nije dao odgovor, ali je dao naputak: "O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti". S njime su svi suglasni, a nitko da posluša, ni drugi, ni ja.

05.07.2010.