GLORIJA

TV drama, 1970.
A: Ranko Marinković
R: Božidar Violić
G: Božidar Boban (kao don Jere), Ljubica Jović (kao Glorija), Pero Kvrgić (kao don Zane)

Marinković (Geste i grimase, Dramaturgija riječi): "Riječi su, doduše, konvencionalne ali efikasne komunikativne veze među nama, one su slikovita, akustička, teatralna strana misli. Upravo zato one viču ili šapću, one su snažne ili slabe, odlučne ili bojažljive, brze ili trome, povezane u skladne akustičke slike ili iskidane, neuredne, razbijene. Riječi gestikuliraju, grimasiraju, penju se i spuštaju, dižu i padaju, izvode skokove, piruete, one opisuju linije tragičnog patosa ili kapriciozne arabeske komičarske igre. Sva ta koreografija riječi ne ostaje čistom akustičkom senzacijom: evokacije stvari i bića u riječima rasprostiru svoju moć izvan svijeta zvuka na područje najšire, globalne osjetljivosti". Marinković u fusnoti spominje de Saussurea, ali je ovdje prvenstveno riječ o lingvistici govora Petra Guberine. Dobro su se poznavali i surađivali. Riječ je o spaciocepciji ('riječi rasprostiru moć izvan svijeta zvuka') i o 'gramatici prostora', jer se djelovanje, mišljenje i govor jednako događaju u zamišljenom i u stvarnom prostoru, po istim pravilima, istoj gramatici (gramatika događaja jednaka je gramatici govora). Zato je ovo televizijsko uprizorenje 'Glorije' Božidara Violića uzorak za učenje poglavito topologije (u užem smislu mizanscene), a zatim režije u svim njezinim područjima. Ova snimljena drama (za mnoge iz davne prošlosti, zaboravljene erudicije i izgubljenog osjećaja odgovornosti) može biti parametar kazališnog i filmskog profesionalizma. Zato ovu bilješku i stavljam na internetsku stranicu.

Mnogo je prije književnik razumio 'govor' u njegovom filozofskom značenju, negoli je neuroznanost o tome nešto doznala.

Neuroznanstvenik Mihael Arbib kaže: Radnja je praglagol, protoverbum, iz čega nastaje glagol; Predmet je praimenica, protosubstantivum, iz čega nastaje imenica. Tome treba još dodati: Događaj je prarečenica, protopropositio, iz čega nastaje rečenica; Topografija je prasintaksa, protosintaxis, iz čega nastaje sintaksa.

Marinković navodi Tina Ujevića:

Zvono plači i tuguj,

jecaj,

govori;

tvoju će riječ pjesnici prevesti za uho svijeta.

Uvijek sam se čudio zašto filmski kritičari o svemu pišu, tako činim i ja, a rijetko ili nikada ne ulaze u govor slike, zvuka, prostora i ostale perceptivne jezike, kojih je preko dvadeset, zašto ne raščlanjuju 'riječi' pojedinih jezika koje se upućuju osjetilnim sustavima. Razlog: takva se tehnologija ne može prenijeti na papir. Da bi se na pravi način moglo tumačiti film, trebalo bi ga vrtjeti, zaustavljati, vraćati, kretati opet od početka, da bi se dobila prostorna struktura svakog pojedinog 'jezika', u kojoj više nema vremenskog činitelja. Mozart je svoja glazbena djela mogao vidjeti u trenu, ne kao vremenski raspored, nego kao prostorni oblik.

Ezra Pound iznio je mnogo blaži zahtjev: "Sve što kritičar može učiniti za čitatelja, slušatelja ili gledatelja jest da usmjeri njegovo osjetilo vida, to jest sluha". Da ih razvije do visokog stupnja senzoneuralnih sposobnosti. Jadranka Damjanov samo djelomično ima pravo kad drži da se to može ostvariti jedino u ranom djetinjstvu.

Marinković: "Javlja se jedna nova kvaliteta koja je sva natopljena nekom vrsti bojazni i strepnje nad svakom figurom, nekim posebnim odnosom u kome drveni 'pješak' i 'konj' (a nadasve 'kralj'!) bivaju izdignuti iz banalnog i konvencionalnog i okruženi nekom gotovo personalnom i moralnom vrijednošću". Za don Jeru Glorija postaje Gospa, pa je stavlja na oltar, što je teatralizacija njegovih misli i osjećaja, njegovog odnosa prema ženi, prema onoj dalmatinskoj "gleda u nju kao u Gospu". Drama 'Glorija' i tim se putem uklapa u sjajne Marinkovićeve igre riječima, prema strogim pravilima igre, što ulazi u najdublje slojeve govora, a u filozofiji sukladno je Wittgensteinovim jezičnim igrama. Uzdizanje Glorije do Gospe duhovita je i domišljata ironija don Jerine prikrivene žudnje.

Marinković za uzor uzima srednjovjekovni mirakul (istaknuto u podnaslovu drame), ili točnije njegovu podvrstu moralitet, jer don Jere ima gotovo sva obilježja moraliteta: nadahnut je religijom, moralizatorstvom, borbom dobra i zla. Autor u to unosi šaljive upadice, ismijava potrebu da se čovjek pokaje i da se Bogu moli za milost, budući da je čovjek ovako i onako 'uvijek na gubitku'.

Ljubavni jadi između don Jere i Glorije blaga su ironija na 'povijest nevolja' Abelarda i Heloise, građeni na navodnoj suprotnost njegove duhovnosti i njezine tjelesnosti (dok je baš Abelard bio pohotnik).

U današnje doba bilo je potrebno da don Jere i sestra Magdalena (Glorija) žive u ustanovi strogih propisa i tjelesnih odricanja, inače bi njihove strepnje i suzdržanost bilo teže objasniti. Pa ipak, gotovo u isto Marinkovićevo vrijeme, Eric Rohmer imao je hrabrosti govoriti o odricanju u svojim 'Moralnim pričama' ne koristeći vanjsku prisilu i stegu, istina, s drugom namjerom.

Pateći od ljubavi don Jere je poput Abelarda morao pomisliti "u kakvu su propast od samog začetka ljudskog roda žene survale čak i najveće muževe". Mnogo je sličnosti, a još je jedna da je Abelard Heloisi često prigovarao i fizički je kažnjavao, a don Jere ga je slijedio do granice koju su tadašnje okolnosti dozvoljavale. Riječi koje izvode razne atrakcije, kojima se likovi nastoje prikrivati i opravdati, mogu se naći u 'Gloriji' i u Heloise gotovo u svakom diskursu, u svakoj jezičnoj cjelini. Don Jere i Glorija, osim toga, igraju i jednu od Bernovih igara iz knjige 'Koju igru igraš'.

Don Jere i Gloria imaju osnovu i u Abbe Prevostovom des Grieuxu i Manon, poglavito u odnosu romantičnog stila i grubosti zbilje. Des Grieux je slabić i junak, smiješan i tragičan, kao što je i don Jere. Manon naziva bludnicom i još se čvršće uz nju veže.

'Glorija' je još jedna 'amour-passion', i još jedna redovnica, poput Portugalke Mariane, koja u Petom pismu piše svom dragom: "Primjećujem da niste dostojni mojih osjećaja i da sada poznam sva vaša loša svojstva". 'Glorija' i Glorija vode tom zaključku o kukavičkoj muškoj spodobi (u Marinkovića tako rado obrađenom liku).

Kontekstualnih je sveza neizmjerno mnogo, pa tako i s Agatom i Ulrichom iz Musilova 'Čovjeka bez svojstava', kojima je zaprjeka u tome što su brat i sestra (a nema u književnosti ljepše incestuozne ljubavi od ove). Don Jere i Ulrich izbjegavaju posljedice fizičkog odnosa, moraliziraju i pozivaju se na razum, a Glorija jednostavno kaže: "Don Jere, ako toliko govorite o duši, zašto me držite za ruku!" Musilov Ulrich misli: "U svakoj žudnji koja ne dira i u osjetila, krije se neka zanijemjela tuga" i "Pomislio bih da ne ljubimo stvarno stvarnu osobu, nego da stvarno ljubimo nestvarnu". Sve je to poznato, a krajnje sažeto ogleda se u ruskoj pjesmi "Oči čornije. Kak ljublju ja vas! Kak bojusj ja vas!".

Tekst i kontekst govorna su (i književna) sredstva, uz mnoga druga, tekst da pronađe životne okolnosti u kojima će se otkrivati likovi, a kontekst da im proširi značenje. Takva je i 'Glorija'. Koliki dio konteksta pripada autoru, a koliki tumačima, od redatelja do gledatelja, nije lako utvrditi. Za ovu 'Gloriju' hvala Violiću.

Dramsko razrješenje u kojemu samo smrt spašava od 'nedopuštene i grješne' ljubavi uobičajeno je, ali i neprilično. Umire Manon, Carmen, Emma Bovary, Ana Karenjina, slijedi ih i Glorija.Tako je i s Dorom u Berkovićevom filmu, te s glavnim ženskim likovima u 'Tunelu' i 'Junacima i grobovima' Ernesta Sabata. Muškarac, autor, ubija svoj tajanstveni i nedokučivi predmet želje. (Tako je nedostojan ispao Hamsun u 'Viktoriji', kojoj se zapravo osvećuje, i Antonioni u 'Dami bez kamelija' odbacujući Luciu Bose, zamjenjujući je u svom sentimentalnom životu za Monicu Vitti.) A jadnom muškarcu preostaje da živi i pati.

'Glorija' priziva i druge usporedbe. Jedna od njih je odnos naslova i protagonista. Drama se zove 'Glorija', ali je protagonist muški lik, isto je u 'Manon', u 'Kontesi Dori', pa i u 'Predraga moja Brenda' Henryja Millera.

Pred nama je velika ljubav, kakve nalazimo kroz cijelu povijest književnosti, ali budući da se Glorija pojavila u postmoderno doba, vrijeme prije kojega je već sve rečeno (Eco), skeptični Marinković razumski nadzire svaku sitnicu i priklanja se ironiji. Ironijom se, s jedne strane, iskazuje neslaganje s mišljenjem i postupcima likova, što je često autorov zaklon, a s druge strane ironija daje gledateljstvu superioran položaj u odnosu na likove te prikriva osjećajne slabosti za koje današnji čovjek drži da su smiješne. Ironija otkriva promatračima zaplet koji dramski likovi ne primjećuju, što ih čini povlaštenima u prosudbi i zaključivanju, i tada se smiju; ali prateći 'Gloriju' baš i ne bi trebali. U toj igri od velike je pomoći don Zane koji banalizira osjećaje i ismijava ljubavnike, ali to radi sa simpatijom i prijateljski (Pavese: U mojemu selu zadirkuju onoga tko se zaljubi).

Marinković sve te likove dobro poznaje, razumije i voli; svjestan da ne živimo u herojsko doba (je li takvo ikad postojalo). Od svojih prijatelja rado je skupljao lokalne anegdote 'između smijeha i tuge', koje su njemu govorile više negoli drugima. A kad se razgrne ironiju otkriju se nesretna stvorenja.

Jedan mali, vrlo davni, ali simbolični doživljaj: ugledao sam pred sobom djevojku i mislio kako je lijepa i kako nedosežno. A tada je pokraj nje prošao mladić i lagano je udario po guzici. E, moj don Jere! Taj mladić mogao je biti don Zane ili Glorijin prijatelj iz cirkusa, ili šjor Ranko. Razbijajući iluzije, Marinković vraća gledatelje u svakidašnji život; najbolje je reći – tješi ih.

04.06.2009.