DUGA MRAČNA NOĆ
HRT 1, film u dvije epohe, 8. i 9. 10. 2010.
S, R: Antun Vrdoljak
G: Katarina Bistrović-Darvaš (kao Vera), Goran Višnjić (kao Ivan Kolar, njezin muž)
Nikad nisam mislio da ću pisati o ovom filmu. Zapravo film 2004. nisam gledao, nego televizijsku seriju 2005. Cjelina je zbog duljine bila razbijena, mnogi dijelovi slični partizanskim filmovima, jedino sam, kad je Iva (Ivan) dospio u nevolju, primijetio da je za svoje drugove bio slika izgubljenih ideala (jedan kaže "on je pravi komunist"), slika koju treba razbiti, savjest koju treba ubiti.
Sada je skraćen na dva dijela ili po starome, što ljepše zvuči i više odgovara, u dvije epohe, i neusporedivo je bolji. Najprije upada u oči da je vjerno uspjelo dočarati ozračje pojedinog doba, meni dobro poznato vrijeme Kozaračkog kola 1943. i mnogi događaji poslije 1945. premda su mi bili rubni i beznačajni (teško je bilo biti partijac ili vanpartijac, a lakše nepartijac). Film je rađen prema stvarnim događajima, pa se svaki čas može reći "kao što je". Joka je bio Josip "kao što je" Lujo bio Aloiz. Tada se o partizankama nije dobro mislilo, "kao što je" i Joka za svoju sestru Veru držao da se je u partizanima prostituirala. I ženidbe su bile "kao što je" i u ovom filmu, a poznate su mnoge kasnije nedaće u partizanskim brakovima. Malo se je u našem filmu govorilo o teškim sudbinama žena u vrijeme kad je trebalo razbijati brojne predrasude. Rat je ionako muška igra poput nogometa.
Dok slikovni dio mora biti fikcionalan, dijalozi su čisti dokumentarni sastojak filma, svaka replika javlja se starijima, a pogotovo još starijima kao jeka prošlih vremena. Izvanredno su profesionalno pisani, povezujući naracijsku križaljku. Joka kaže Veri prije njezine smrti "tko pije sam, umire sam", predviđajući nastavak scene i potvrđujući svoj cinizam, što je samo jedan od golemog broja primjera. Gotovo je nemoguće da je scenarij i dijaloge napisao jedan čovjek?
Nisam mislio pisati o filmu, ali i onda 2005. najviše me zaokupio lik Vere, a sada, kad je film u sažetijem obliku, gledatelju, meni, nameće se potreba da Veru uzmem kao glavni lik i postavim je u središte zbivanja. Dijelom se mijenja način promišljanja filma, jer gleda ga se iz drugog kuta, sa ženske strane, i s druge razine, kao grozu sudbine. U nekoj krajnosti, ako se knjiga 'Gospođa Bovary' zove po Emmi Bovary, a 'Ana Karenjina' po Ani Karenjini, onda bi se 'Duga mračna noć' mogla zvati 'Vera' (čak bez prezimena, jer je ni jedno nije štitilo). Sve su se tri ubile, ali se Vera znatno razlikuje svojom nedužnošću.
Da bi se doprlo do dubine duše dobro je likove očistiti od svih nanosa kulture, naobrazbe, visoke inteligencije i društvenog položaja, kao u Fellinijevoj 'Ulici', pa su Zampano', Gelsomina i Matto, kao i Vera u ovom filmu, goli i bez ičega bačeni u svijet.
Davno je bilo, a nezaboravna mi je ostala u sjećaju i osjećaju slika iz dokumentarnog filma usamljenog morža koji se iz uzburkanog mora nastoji popeti na tamne gole stijene. Morževi su krenuli s negostoljubivog kopna u jednako tako negostoljubivo more, nemaju ni prave noge, ni prave peraje, nigdje ne spadaju. U porodici morževa ostala je još samo jedna jedina vrsta. Taj napor koji gledam, ta izgubljenost u nemilosrdnoj prirodi, poput blijeska otvorio mi je pitanje: koja je to duša, osuđena na svoju sudbinu, zarobljena u tom tijelu. Ni Vera ne može iz svoje tuđe kože.
Gledajući Veru javio mi se poznati dojam nemoći, ovisnosti o svemu i svačemu, o drugima, o nepoznatim silama i o poznatoj sili povijesti. Nije birala roditelje, njihovo uvjerenje i pogled na život. Došla je u partizane odlukom mrtvih roditelja. Udala se jer je tako bilo u partizanima. Nije mislila na dijete ili ga možda nije ni htjela, ali da je pobacila, bili bi je strijeljali, a dijete "sada je tu" i ona mu je majka, "dala mu je mlijeko, a otac neka dade krv". Sve je teklo po naputku "sada je tu" i ona prihvaća po naputku "budi volja tvoja". Brat partizan nema prema njoj ni malo poštovanja, predočava joj da u životu ništa nije "unovčila", naplatila, iskoristila u svoju korist. Muža je izgubila dvostruko, ne samo što Iva ne bira između nje i Golog otoka, nego joj više ne vjeruje. Sina je također dvostruko izgubila, odveli su ga u sirotište, i samo je uz oca vezan (Vera misli da je Luka bolestan jer mu je otac u zatvoru). Zadnje što je u glavi čula bilo je Lukino dozivanje "tata", što je istovremeno bio rastanak od mame.
Iva joj je govorio: svatko kumuje svojoj nesreći. Ni on nije dobro poznavao Veru, jer nije kumovala ni jednoj lošoj ili dobroj stvari u životu. Odgovorila mu je da je "nesretna i duboko sama", što je gotovo prečuo. Preostao je samo gledatelj da je prigrli.
Dok su ostali likovi sudionici (su-djelatnici) događaja, ona je među njima vrhunac tuđe odgovornosti. Vera je poput lista na vjetru, poput oblutka u moru. Veličanstveni ljudski lik i sudbina. Vera je žrtva čista i sveta. Tragičnija od Emme ili Ane. A ako se pitamo za smisao žrtve onda ulazimo ili u umirujuću filozofiju ili u očaj.
Uz Tomislava u Grlićevom filmu 'Samo jednom se ljubi', Vera je istaknuti ženski lik hrvatskoga filma. Vrlo im je slična sudbina i jednako se ubijaju pištoljem u usta. Razlika je u Tomislavovoj aktivnosti i Verinoj nevinosti. (Samo usput: najbolji je hrvatski film iz jugoslavenskog razdoblja 'Samo jednom se ljubi', a poslije osamostaljenja 'Zlatne godine'.)
Postoji i treći razlog zbog kojeg ovo pišem. Film je rađen s mnogim ublažavanjima (najočitije u natpisu da su svi volksdeutscheri protjerani, je li samo protjerani?), nastojeći nikoga ne povrijediti iz mnogih, pa i komercijalnih razloga. Koliko ima zlih toliko ima i dobrih, a na kraju dobro pobjeđuje. Premda je autor bio blag i oprezan javila mi se misao: tko je dozvolio prikazivanje filma i hoće li netko imati neprilike. Luda misao, ništa od toga, živimo u demokraciji. Ali svijest o toj misli dovoljna je da se zapitam koliki smo politički put prevalili od vremena snimanja do danas, a tek koliki u dvadeset godina, ne tranzicije, nego restauracije. 12.10.2010.
|