Ana Manjaka, prof.
Profesorica hrvatskoga jezika u Osnovnoj školi Župa dubrovačka je ljubav prema filmu naslijedila preko majke jer je jedini dan kad je smjela ostati dulje budna bio kad je na televiziji išla emisija o filmu Crno-bijelo u boji (koja je emitirana od 1995. do 2005., s urednikom Tonkom Jovićem, u sklopu emisije prikazivane su igrane, dokumentarne i glazbene serije, publika je vidjela više od 300 filmova, a voditelji su bili Zvonko Varošanec i Vojo Šiljak) čak i kad je išla utorkom navečer. To su bile prve analize filmova koje je čula, čak i dok nije ni znala što je to.
Kao apsolventica odlazi na Erazmus u Prag i po prvi put sluša predmete (sve koji su bili dostupni na engleskom) o teoriji filma. Rasprava o filmu i učenje o filmu joj tad prvi put postaju dostupni na sveučilišnoj razini, jer su ponuđeni svim studentima Filozofskog fakulteta u Pragu, kao i polaznicima FAMU.
O Školi medijske kulture saznaje preko stranice za prijavu edukacije profesora, one godine kad je Agencija za odgoj i obrazovanje podržala edukaciju i stavila ju na svoj službeni popis u predmetu hrvatski jezik. Dva je puta sudjelovala, na prvom pa na drugom stupnju seminara medijske kulture, a nerijetko u šali kaže (iako to ozbiljno misli) da zna gdje će biti zadnja dva tjedna u kolovozu, sve do kraja života. Medijska kultura je jedna od sastavnica predmeta hrvatski jezik, a s obzirom da nema formalne edukacije na fakultetu, moraju se naknadno samostalno educirati.
Medije, a i film, koristi svakodnevno u nastavi. Pokušava učiti djecu gledanju filma na različite načine, analiziranju, interpretiranju, promatranju filma kao umjetničke forme. Njima je film jako blizak, kao i tehnologija, pa mislimo automatski da im je jasan, kaže, ali to je rijetko istina. Često su pasivni korisnici i promatrači dok im se ne pokaže da se film može gledati i drugačijim očima. Uče raspravljati, argumentirati, dokazivati, interpretirati… A time razvijaju kritičko mišljenje o svijetu koji ih okružuje.
Od svih edukacija, na ovoj je upoznala najviše kolega iz cijele države s kojima je u konstantnom kontaktu. Skupa razmjenjuju ideje za vrijeme i nakon edukacija i postaju prijatelji. Čak je upoznala i Mirjanu Jukić, prof., autoricu udžbenika po kojemu je radila. Takvo što je za jednog učitelja neizmjerno važno. Edukacija joj je pružila više nezamjenjivih iskustava i ljudi koji su uvijek spremni pomoći. Ne može ne spomenuti Uroša Živanovića koji im pomaže da dođu do filmova, Anu Đordić i Jelenu Modrić koje su joj pružile toliko znanja i prikazale toliko filmova koji se mogu puštati u nastavi, a običnim smrtnicima su nedostupni jer ih prije toga mogu pogledati samo na festivalima.
Dubrovnik ima DUFF, krasan festival za mlade i veliku produkcijsku mašineriju za stvaranje filma. Međutim, djeca rijetko znaju što se događa na setu, koji su filmovi snimljeni u Dubrovniku. Nedostaje edukacije učiteljima da bi takvo što prenijeli djeci. Učitelji se ne ufaju sustavno učiti djecu o nečemu o čemu ni sami ne znaju mnogo i ne znaju rade li metodički dobro. Iako je dr. sc. Miroslav Težak o tomu pisao prije mnogo godina, rijetkim je budućim učiteljima to dio sastavne literature na fakultetu. Svi su učitelji hrvatskog jezika zakinuti tijekom studija, a time i djeca koju poučavaju.
Većina djece kojoj predaje prvi put u životu vide upravo onu filmsku vrpcu koju je od Carmen Lhotke dobila u ŠMK. Gledaju u nju u čudu i dive se. Ima osjećaj da ih je u tom trenutku dobila zauvijek.
S fotkama je slaba, ima neke koje realno ni nemaju vezu s temom, ništa iz škole, ništa sa školskih radionica, nema nijednu bez cigarete...Tu je baš na tankom ledu.
A svakako se vidimo u Školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić i u godinama koje slijede!
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
