Sni
O čemu sanja onaj taksist koji svake noći, oko tri i dalje, stoji pred varaždinskim željezničkim kolodvorom, upaljenih svjetala i valjda se nadajući da će baš tad imati sreće i pokupiti kakvo veselo društvo koje će razvoziti naokolo? Je li budan ili drijema uz lagano brujanje motora, i što mu se sve po glavi mota? Kakvi bi se animirani, dokumentarni ili igrani, pa zašto ne i eksperimentalni filmovi dali sačiniti od njegovih polu svjesnih i fantazmagoričnih tlapnji, od primisli o boljem životu koji je zaslužio, o promašenim nadanjima ili bar o toplom krevetu u kojem bi se svakako bolje odmorio nego u tom bijelom autu u kojem provodi svoje noći.
Filmovi s 59. revije, i sa svih drugih revija, smotri i festivala, i djece i mladih i odraslih, satkani su od sličnih snova. Ima ove godine u Varaždinu i priča o ljudskom nerazumijevanju i suvišnosti verbalne komunikacije, i o rastancima koji se ponekad sretno okončaju, o mogućim zloupotrebama suvremenih tehnologija, ali i ponekoj ljubavnoj vezi između ljudi i strojeva, nadama i strahovima, utopijskim i/ili stvarnim ekološkim rješenjima u spašavanju planeta, koji se od ljudi brani između ostalog otvaranjem golemih rupa u tlu, o složenosti čovjeka kao pojedinca i cijele vrste, potrebama drugih koje često ne raspoznajemo ili bar ostajemo nijemi pred njima. Djeca su filmski pričala i o primjerima mobinga među učenicima, ali i o usamljenosti i otuđenju u vrijeme raznih ograničenja zbog korone, pa o sve učestalijem tetoviranju kao odrazu potrebe da se bude prepoznatljiv i različit od drugih, ili složenih priča koje rašomonski ponavljaju događaj pokušavajući ga osvijetliti s raznih strana i svih mogućih kutova. Bilo je govora i o potragama za blagom koje nerijetko dovedu do zla, iako se baš svi nadaju dobru, o pozivu i ulozi učitelja, malim stvarima koje nas raduju i uljepšavaju nam život, pravim ili prividnim uzorima u životu, i o često iznenađujućim sposobnostima i talentima ljudi koji nas okružuju. Konačno, svoju su pažnju mladi autori posvetili i sadržajima koji nas vesele iako (ili, baš zato?) nas u isto vrijeme udaljavaju od bliskih osoba, stalnoj potrazi za nečim velikim i važnim i spoznaji da nam se život uglavnom svodi na rutinu, aktivnostima koje se većini čine nedostižnima, a na kraju se pokažu sasvim ostvarivim, idealima ljepote i ostalim osobinama koje nas znaju zavarati pa u drugima vidimo ono čega tamo zaista nema, osjećajima nevidljivosti i neprepoznavanja nas samih koji su tako česti među mladima ali i u mnogim starijima, i o pokušajima da se iz toga izvuku, neki na uobičajeno prihvaćeni način, a drugi ponekad i sasvim suprotno od toga.
Iako su teme vezane uz pandemiju prevladavale prošle godine, ove ih ima znatno manje, što svjedoči o sposobnosti društva i pojedinaca u njemu da se svemu prilagodi i tako preživi, ali su jednako impresivne i dobar svjedok vremena. Uz te velike teme bilo je i dosta sitnih, ali jednako uzbudljivih, duhovitih ili zanimljivih, pa se u cjelini može reći kako je 59. revija hrvatskog filmskog stvaralaštva djece vjeran odraz vremena u kojem živimo i različitih pojavnosti u njemu.
Simpatičan detalj s jedne od projekcija bila je poduka najmlađima što se smije, a što ne pri gledanju filma. Zašto su kokice ili aplauzi neprimjereni, a ostanak u dvorani sve do zadnjega kadra i protoka odjavne špice, kao pokazivanje poštovanja za film, itekako poželjni, odnosno obavezni, valjalo bi i češće ponavljati jer bavljenje filmom nije tek ovladavanje tehnikom ili smišljanje manje ili više dobrih filmskih priča, već i filmska kultura u svoj svojoj punini. A na to se prečesto zaboravlja.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
