Sanja Biškup, prof.
Sanju je mama prvi put odvela u kino, u Varaždinu, kad je imala četiri godine, a gledali su Damu i skitnicu Walta Disneya. Pa nakon toga dugo pričali o svemu. Već je tad Sanja voljela u podrumu svoje zgrade, za male susjede i sestru, održavati mađioničarske i lutkarske predstave. S roditeljima je često kao dijete boravila u kućicama u Trakošćanu, koji je postao njeno mjesto pod Suncem. U to vrijeme je podno dvorca postojao bazen, a njen se otac bavio pošumljavanjem trakošćanskih šuma. Godinama poslije, kad je na njenu školu stigla informacija o održavanju Škole medijske kulture baš u Trakošćanu, bilo je sasvim normalno da se pridruži. Ništa joj nije bilo teško, iako nije bila smještena u hotelu, već svakodnevno putovala, po osamdesetak kilometara od Ivanca do Trakošćana i natrag. Ujutro se rano dizala zbog jutarnjih sadržaja ŠMK, usred dana se vraćala doma da skuha ručak i ode po djecu u vrtić, pa opet dolazila na popodnevna i večernja događanja i stizala doma oko ponoći. Nije osjetila koliko je to naporno, ali nakon deset dana vaga bi pokazala bar četiri kilograma manje!
Bila je to treća ŠMK, prije dvadeset godina, i prvi stupanj seminara medijske kulture, a onda se godinama vraćala, dva puta na drugi stupanj i jednom treći, filmološko metodički, koji je postajao 2003., pa radionice za igrani film odnosno TV-reportažu kod Dražena Ilinčića, a nastavila je i u Varaždinskim Toplicama, dokumentarni film kod Čučića te kamera kod Poljaka, sve do desete Škole i 2008. godine.
Već 2005. s učenicima počinje snimati TV-reportaže, eksperimentalne i dokumentarne filmove, piše za Zapis o metodičkim pristupima filmovima u nastavi, upoznaje mnogo divnih ljudi, voditelja radionica, a njeni učenici uživo rade intervjue sa Zoranom Tadićem, Goranom Tribusonom i drugima. Sudjeluju na revijama filmskog i videostvaralaštva djece i mladih u Čakovcu, na Lidranu, a onda se tehnika umiješala. Zbog kvara na kameri preusmjerava se na radio, novine, a kasnije i dramsku skupinu.
Poslije desetak godina pauze vratila se u Medijsku školu, sad u Varaždin gdje je sudjelovala u radionici radio reportaže kod Višnje Biti, radio igre kod Vedrane Vrhovnik te dramske pedagogije Marije Šorša. Na ŠMK joj se najviše sviđa ozbiljan i odgovoran rad, a istovremeno ležerna atmosfera, razgovori i kavice u pauzama, prijateljski odnos voditelja radionica i polaznika, susretljivost, pomaganje, pa i nakon održane Škole medijske kulture. Ne postoji nešto što joj se ne sviđa, inače ne bi dolazila tolike godine, kaže sa sjajem o očima.
Sanja je rođena 1965. u Varaždinu, odrasla u Ivancu gdje i danas živi s obitelji, diplomirala Kroatistiku i južnoslavensku filologija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, neko vrijeme radila u OŠ Petra Preradovića u Zagrebu, a zatim od 1989. godine u OŠ Narodni heroj Josip Kraš, Ivanec-PŠ Salinovec, današnjim OŠ Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Ivanec- PŠ Tina Ujevića, Salinovec odnosno u OŠ Vidovec. Najdulje vodi novinarsku skupinu čiji polaznici ostvaruju zapažene rezultate i osvajaju brojne nagrade. Školski list Budilica često je proglašavan najboljim u Županiji, a priprema učenike i za natjecanja iz hrvatskoga jezika, njegujući posebno kajkavski izričaj. Autorica je Priručnika za učitelje uz čitanku J. Skoka, D. Merkler i Z. Diklića Radost čitanja 8, u izdanju Školske knjige. Od 2003. godine je učitelj mentor, a od 2009. učitelj savjetnik.
A da jabuka ne pada daleko od stabla svjedoči i njena najmlađa kći Sara koja je još prije škole snimila tri radijske emisije i izradila svoju slikovnicu, a kasnije bila aktivna polaznica dramske skupine i kazališta mladih.
Posve uvjerena, Sanja će i ove godine u ŠMK, ovaj put na radionicu scenarija. ŠMK je kao neki, ali dobar!, virus kaže na kraju.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
