Smrt i rođenje
U početku bijaše riječ. I na kraju.
Nije se baš krenulo s nekim velikim planom. Koliko se sjećam, Vera Robić Škarica je koncem 1995. godine zamislila da se u Kinoklubu Zagreb ustoliči prvi profesionalni, na svoj način eksperimentalni tajnik jednog kino kluba u nas, kao budući uzor za sve važnije klubove u zemlji, i baš je htjela da ja probijem led. A u sklopu svega toga joj je sinula ideja i o nekoliko uvodnih novinarskih razgovora s istaknutim, starijim članovima kluba i drugim filmašima koji su se okretali oko Hrvatskog filmskog saveza i filma općenito.
Prvih je trideset i pet (dio po Verinom izboru, dio po mom, najviše po dogovoru) objavljeno u Zapisu HFS-a, u razdoblju od proljeća 1996. do zime 2005. godine, s Marijanom Hodakom, Ivanom Ladislavom Galetom, Marijanom Josipom Lončarom, Vladom Zrnićem, Milivojem Hubekom, Ljerkom Smrček, Zenom Kalgojera, Stjepanom Vidakovićem, Zdravkom Mustaćem, Vladimirom Petekom, Ivanom Faktorom, Sanjom Iveković, Tomislavom Gotovcem, Mirkom Laušem, Stjepkom Težakom, Ivicom Hripkom, Krunoslavom Heidlerom, Krešimirom Mikićem, Edom Lukmanom, Antom Peterlićem, Ivanom Martincem, Hrvojem Sarićem, Milanom Šamecom, Mihovilom Pansinijem, Bogdanom Žižićem (o Aleksandru Stasenku), Mirom Kermek-Sredanović, Brankom Bubenikom, Damirom Jelićem, Miroslavom Klarićem i Jadrankom Lopatićem, Miroslavom Mikuljanom, Borisom Poljakom, Nenadom Puhovskim, Matom Reljom, Stanislavom Majerićem i Ervinom Debeucom. Razgovarali smo u njihovim kućama i stanovima, u prostorima KKZ-a, Filmoteke 16 ili Filmskog saveza, po birtijama bilo gdje u gradu, na zagrebačkom Autobusnom kolodvoru, u parkovima, ponekad opušteno sjedeći, povremeno gotovo trčeći (neki su krali vrijeme između drugih obaveza pa smo žurili, a u pravilu su to bili oni znatno viši od mene i s dugim nogama, uz koje sam zadihano skakutao), ponekad uz kavu, čašicu (ili više njih) domaće ili kakva piva i vina, rjeđe pijući sokove, s nekima uz kolače pa i cijele obroke (koje su čak, i jedne i druge, sami spravljali), u Čakovcu, Đurđevcu, Jasenovcu, Osijeku, Pitomači, Rijeci, Splitu, Trakošćanu, Zaprešiću, najviše u Zagrebu, a razgovori su objavljivani u neredovitim razmacima, nekad tek jedan godišnje, drugi put po tri ili četiri, pa čak i pet, da bi onda nastupio period bez ikakvog priloga, kao pune četiri godine između zadnjeg razgovora u Zapisu i prvog na web stranicama HFS-a, u proljeće 2009.
U toj su novoj seriji objavljeni razgovori s Vladimirom Tadejom, Ernestom Greglom, Marijom Radočaj, Ognjenom Sviličićem (o Vedranu Šamanoviću), Radom Šešić i Hrvojem Turkovićem, pa nakon opet čak šest suhih godina s Matijom Šepovićem, 2017. i onda, na kraju, 2020. sa Željkom Radivojem, Milanom Bukovcem i Borivojem Dovnikovićem. Vremenom su i spontano prerasli u kolumnu i ne baš jako originalno nazvani Mali filmski razgovori. Više od polovice sugovornika više nisu među nama.
A onda se opet javila Vera s prijedlogom da od svega napravimo knjigu. Novinarski su tekstovi, sad svejedno jesu li objavljeni u tiskanom ili digitalnom obliku, na portalima, radiju ili televiziji, osuđeni na brzi zaborav. Ako ih se objavi kao knjigu, puno su veće šanse da će živjeti i dalje. Nakon samo desetak godina od te ideje i dvije godine od početka priprema, knjiga je koncem lipnja 2021. objavljena u izdanju Hrvatskog filmskog saveza.
Kolumna Mali filmski razgovori je umrla (bilo bi još zanimljivih sugovornika, ali treba znati kad je dosta), a istoimena knjiga se rodila. Krug se zatvorio. Jer, u početku bijaše riječ. I na kraju.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
