Eksperimentalni utorak u kinu Tuškanac do kraja sezone
Utorak, 23. listopada 2007.u 21 sat u velikoj dvorani
25 FPS 2007. predstavlja
Program nagrađenih filmova i radova koji su dobili najviše ocjene publike
Program radova s trećeg 25 FPS-a podjednako je orijentiran na ukus članova žirija i ukus publike. Nagrade žirija dobili su radovi Skliska gora (hrvatski filmski kritičari), Keidas (Grand Prix Chrisa Shepherda) te dva posebna priznanja Matthiasa Müllera Südwest i Das Modell. Publika je pak za najbolji rad proglasila video Damira Čučića Mala smrt, a radovima Tournis i Les Proverbs Flamands dodijelila najveći broj glasova po pojedinom natjecateljskom programu.
Treći 25 FPS ove je godine u šest festivalskih dana vidjelo čak 8.000 posjetitelja, a glavni natjecateljski program (49 filmova iz 16 zemalja) ocjenjivala su dva žirija – međunarodni žiri u sastavu Chris Shepherd, Matthias Müller i Marcel Jean i žiri hrvatskih filmskih kritičara: Diana Nenadić, Hrvoje Pukšec i Goran Kovač.
Četvrti 25 FPS održat će se u Zagrebu od 23. do 28. rujna 2008. godine.
PROGRAM (72’)
-
LA PETITE MORT (MALA SMRT) / Damir Čučić / 7'20" / 2007 / Hrvatska
-
LES PROVERBES FLAMANDS (FLAMANSKE POSLOVICE) / Antoine Roegiers / 6'13" / 2005 / Francuska
-
СКОЛЬЗКАЯ ГОРА (SKLISKA GORA) / Galina Miznikova, Sergej Provorov (Provmiza) / 6' / 2006 / Rusija
-
SÜDWEST (JUGOZAPAD) / Ulu Braun / 5'20" / 2006 / Njemačka
-
DAS MODELL (MODEL) / Florian Gwinner / 6'14'' / 2006 / Njemačka
-
SOUGIYANI NATTA OTOKO (POSTAO SAM POGREBNIK) / Shuhei Sibue / 4'55" / 2006 / Japan
-
YOURS TRULY (ISKRENO TVOJ) / Osbert Parker / 8'00'' / 2006 / Velika Britanija
-
KEIDAS (OAZA) / PV Lehtinen / 20' / 2007 / Finska
-
TOURNIS (VRTOGLAVICA) / François Vogel / 7'35'' / 2006 / Francuska
Utorak, 6. studenoga 2007. u 21 sat u velikoj dvorani
Tomislav Gotovac / Antonio Lauer
Glupi Antonio predstavlja
Ja imam stalno na pameti jednog velikog starca - Bertrand Russella. Taj je čovjek 1968. sudjelovao u pobuni britanskih studenata... Jedina važna stvar u životu je pobuna.
(Antonio Lauer)
Glupi Antonio predstavlja:
I dio Golotinja
II dio Majka
III dio Umjetnost
Ideja, kamera i režija: Darko Bavoljak; montaža: Rolando Peharec
DVD, 71,36 min
Film Glupi Antonio predstavlja rađen je u povodu izložbe i performansa Antonija Gotovca Lauera, u sklopu izložbenoga ciklusa Intime (Ivan Kožarić, Antonio Gotovac Lauer, Boris Demur, Vlasta Delimar i Vlasta Žanić) održana od 17. listopada do 19. studenog 2006. godine u podrumu Galerije Klovićevi dvori.
Biografija Antonia G. Lauera:
Rođen u Somboru 1937. Došao u Zagreb 1941. Završio filmsku režiju na Akademiji za pozorište, film, radio i TV u Beogradu kod profesora Aleksandra Petrovića. Prvi performans izveo 1954. godine u Mostaru. Prvi film snimio 1962. u Zagrebu. Prve kolaže napravio 1964. Kao glumac, 1971. sudjelovao u školskom igranom filmu Plastični Isus u produkciji beogradske Akademije za pozorište, film, radio i televiziju. Osamdesetih godina s Tošom Jelićem igrao cameo-uloge u igranim filmovima Zorana Tadića i u dvama filmovima Francija Slaka. Član je HDLU, režiser avangardnih filmova i performer. Filmovi su mu prikazivani po cijelom svijetu.
Godine 2005. promijenio je ime Tomislav Gotovac u Antonio G. Lauer.
Utorak, 20. studenoga 2007. u 21 sat u velikoj dvorani
Breda Beban
Rad Brede Beban utjelovljuje različite mogućnosti umjetničkoga djela da život opisuje na jednostavan način i bez suvišne razrade, uz ulog dubokih ljudskih osjećaja.
(Charlotte Cotton, The Photograph as Contemporary Art , Thames & Hudson, 2004.).
JASON’S DREAM
1997.; kratki
Jason’s Dream , u kojem se pojavljuju stvarni likovi i koji je snimljen na stvarnim lokacijama, glazbeni je film o dvoje mladih urbanih ljudi koji oklijevaju upustiti se u vezu. Događaje komentira lijepa, pjevački nadarena konobarica.
S nježnom atmosferom, jarkim bojama i zavodljivim pokretima kamere Jason’s Dream su često opisivali kao film u kojem je "istočnoeuropski Jacques Demy s izraženim osjećajem za suvremenost pušten na slobodu u modernom Londonu".
Produkcija: Beban & Horvatić
Režija: Breda Beban i Hrvoje Horvatić
Scenarij: Breda Beban
Snimatelj: Paul Swift
Montaža: Steven Murphy
Glazba: Beban & Horvatic i Bell Helicopter
Uloge: Aisha Khan, Jason Martin
Snimljeno u Londonu
Format: 16mm film
Boja
10 minuta
Financiranje: LFVDA and Carlton Television
LITTLE FILMS TO CRY TO
U žanrovskom smislu Little Films to Cry to kućni su filmovi, a u tematskom smislu odlikuju ih tragični događaji i tuga. U produkcijskom smislu pak, to su sretne nezgode. U svakom slučaju naslov filma uzet je iz pjesme koja se koristi u filmu. Sve filmove producirala je, režirala i snimila Breda Beban.
Imagination is Funny, 2002.
super 8 mm film & DV cam, 5 minuta i 20 sekundi
uloge: Breda Beban
super 8 mm snimke snimio je Hrvoje Horvatić (1996.)
autori glazbe su Jonny Burke i Jimmy van Heusen; pjeva Chet Baker
mjesto snimanja: Paris, Francuska & Zagreb, Hrvatska
Together Again, 2003.
super 8 mm film, 4 minute
uloge: Hrvoje Horvatic
autor glazbe Buck Owens; vokali Emmylou Harris
mjesto snimanja fotografija: Jadranska obala, Hrvatska
mjesto snimanja: London, Engleska
Angel, 2003.
mini DV cam, 12 minuta i 30 sekundi
uloge: Cressida Lewis, Catherine Dempsey i Sam Blunden
autori glazbe Caroline Franklin i Sonny Sounders; vokali Aretha Franklin
mjesto snimanja: London, Engleska
One Day in a Far-off Place Somewhere, 2003.
mini DV cam, 4 minute
autor glazbe Angelo Vlatković; vokal Lola Novaković
mjesto snimanja: London, Engleska
Monastic Calling, 2003.
mini DV cam, 5 minuta i 30 sekundi
uloge: Željko Stojanović, Dubravka Cherubini i Breda Beban
autor i izvođač pjesme John Surman
mjesto snimanja: Jadranska obala & Zagreb, Hrvatska
Love Itself, 2003.
mini DV cam, 6 minuta i 30 sekundi
autor i izvođač pjesme Leonard Cohen
mjesto snimanja: Jadranska obala, otok Ugljan, Hrvatska
THE MOST BEAUTIFUL WOMAN IN GUCHA
2006.; film za prikazivanje u galeriji na dva ekrana
The Most BeautifulWoman in Gucha , film snimljen na skupu trubača u Srbiji, prikazujue čarobni trenutak u kojem se susreću strastvena plesačica i grupa ciganskih glazbenika.
Spajajući napetost stvarnosti ove dokumentarne situacije i njene fikcionalizacije kroz subjektivnu manipulaciju, film se odlikuje postupcima cinéma véritéa ali predstavlja i katarzičan doživljaj specifičan za visokobudžetna ostvarenja.
Producent, režiser i snimatelj: Breda Beban
Montaža: Steve Sprung
Tonski zapis: Breda Beban
Snimljeno na lokaciji u Gući, Srbija
Boja
Dimenzije: ekran 1 (širina 200 cm, visina 150 cm), ekran 2 (širina 440, visina 330 cm)
Trajanje: ekran 1 – 19-minutna video instalacija, ekran 2 – 8,5-minutna video instalacija
Izdanja: 3
WALK OF THREE CHAIRS
2003.; film za prikazivanje u galeriji
Walk of Three Chairs prikazuje Bredu Beban i ciganski bend kako plutaju na splavi između dvije dunavske obale usred Beograda, na mjestu za koje se smatra da na njemu završava Balkan i započinje Europa. S jedne strane obale nalazi se industrijski pejzaž, a s druge stabla i vikendice. Film je dobio naslov po tradicionalnom poganskom ritualu s Balkana, a umjetnica se sjeća da ga je njezin djed imao običaj prakticirati nakon što bi pobijedio u karatama. Nesiguran i slavljenički čin koji Breda Beban izvodi uz pokretnu kulisu za nju je izraz "kompleksne sreće, sreće obavijene tugom". Ta ideja slatko-gorkog izražena je u pjesmi koju Breda Beban pokušava pjevati dok putuje 'Zašto su ti kose pobelele druže'.
Producent i režiser: Breda Beban
Snimatelj: Robby Muller
Montaža: Steve Sprung
Zvuk: Dejan Pejović
Glazba: tradicionalna balkanska pjesma 'Zašto su ti kose pobelele druže'.
Uloge: bend Jova, Breda Beban
Snimljen na lokaciji u Beogradu, Srbija
Boja
Preporučena veličina ekrana za prikazivanje: najmanje 400 x 225 cm
Desetminutni segment koji se ponavlja
Naručitelj: Film & Video Umbrella
Financiranje: The Arts Council of England
Izdanja: 3
Program od utorka 4. prosinca do utorka 18. prosinca 2007.
Četrdeset godina video umjetnosti u Njemačkoj
Program na 12 digitalnih nosača prikazuje 59 video radova najpoznatijih video umjetnika njemačke scene u posljednjih četrdeset godina, a nastao je u suradnji pet njemačkih institucija K21 iz Düsseldorfa, Medijalni centar iz Karlsruhea, Galerija Lehnbachhaus iz Münchena, Muzej likovne umjetnosti iz Leipziga i Galerija Kunsthalle iz Bremena.
Više obavijesti o projektu na www.40jahrevideokunst.de
DVD 1 / 1963. – 1969./ 02:19:09
Sun in Your Head (1963.); režija: Wolf Vostell
eksperimentalni, 5 minuta i 15 sekundi
Sun in Your Head prvi je iz serije filmova koju je Vostell nastavio 1967. s filmom Starfighter, a koji je izdan na videu 1972. décoll/ageFILME 1967-1971 uz pomoć Neuer Berliner Kunstverein. Svi filmovi traju po 7 minuta.
Film-Montagen I-III (1965.); režija Peter Roehr
eksperimentalni, 23 minute i 55 sekundi
Zbog prerane smrti, Peter Roehr imao je vrlo kratku kreativnu fazu. Producirao je tri serije filmova pod naslovom Filmmontagen (filmske Montaže) sa i bez zvuka (predstavljamo ulomke iz filmova Tunnel i Kämmen (Combing)), u kojima su vidljive poveznice s današnjim elektronskim miksanjem različitih materijala. Također snimio je i Tonmontagen (montaže zvuka) uz pomoć Hessischer Rundfunka u kojem je upotrijebio princip serijskog ponavljanja i tako stvorio ritam fragmenata materijala koje je snimio u arhivi radijske stanice. Dva odabrana dvominutna primjera su Halt! Halt! Stop! Aus! i Take a Look.
He Joe (1965./1966.); režija: Samuel Beckett
eksperimentalni, 33 minute i 52 sekunde
S uratkom He Joe (1965./1966.) Samuel Beckett započeo je seriju TV filmova koju je završio uz pomoć Süddeutscher Rundfunk Stuttgart (SR) i BBC London. Uspješnu suradnju sa SR-om, zahvaljujući tome što je sam režirao filmove, Beckett je nastavio i u sedemdesetim i osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća. Neki od filmova koje je snimio u tom razdoblju uključuju Quad I+II (1981.), zapravo vježbu matematičke koreografije sastavljenu od dijelova bez dijaloga ali uz zvučnu pratnju, te What Where (1986.), visoko umjetničku televizijsku adaptaciju teksta.
TV as a Fireplace (1968./1969.); režija: Jan Dibbets
eksperimentalni, 23 minute
Jan Dibbets snimio je samo dva filma za televiziju, a oba je producirao Gerry Schum. Jedan od ta dva je i TV as a Fireplace, zamišljen kao samostalan film koji je kasnije prikazan u osam trominutnih dijelova. Konceptualno sličan bio je i Dibbetsov doprinos televizijskoj izložbi Land Art za koju je napravio dio 12 Hours Tide Object with Correction of Perspective.
Black Gate Cologne (1968./1969.); režija: Otto Piene/Aldo Tambellini
eksperimentalni, 47 minuta
Black Gate Cologne, koji su režirali Otto Piene i Aldo Tambellini, a producirao WDR Cologne, ambiciozan je i jedinstven eksperimentalni live film koji je originalno prikazan u skraćenoj verziji od dvadeset i tri minute.
Land Art (Jan Dibbets: 12 Hours Tide Object with Correction of Perspective, 1969.); režija: Gerry Schum
eksperimentalni, 31 minuta i 56 sekundi
Gerry Schum je dvjema televizijskim izložbama, Land Art i Identifications, uvelike pridonio ekperimentalnoj umjetnosti ali i eksperimentiranju za televiziju. Predstavljamo Jan Dibbetsov doprinos izložbi Land Art - 12 Hours Tide Object with Correction of Perspective. Budući da zbog autorskih prava nije moguće prikazati ni jedan drugi odlomak, uključen je detaljan opis djela koji je pripremila Christiane Fricke. Kao producent, Gerry Schum odigrao je važnu ulogu u stvaranju Dibbetsova filma TV as a Fireplace i Imi Knoeblovom Projektion X.
DVD 2 / 1969. – 1971./ 02:21:25
Life-Death (1969./2004.); režija: Katharina Sieverding
eksperimentalni, 50 minuta
Godine 2004. Katharina Sieverding prebacila je raniji film Life-Death (1969.) na video. Višestruke promjene medija – od filma preko fotografije do videa – očite su u filmu Videospiegel (Video Mirror, 1974.) u kojem su njeni montirani i otuđeni fotografski autoportreti složeni tako da prekrivaju jedan drugoga te se pojavljuju u linearnom vremenskom nizu..
Filz TV (1970.); režija: Joseph Beuys
eksperimentalni, 11 minuta i 25 sekundi
Iako je Joseph Beuys zabilježio mnoga umjetnička djela na filmu ili videu, vrlo je bio skeptičan prema videu i televiziji u odnosu na umjetnost. Njegov film Filz TV (Felt TV), čija je kraća verzija dio skupnog djela Identifications koje je Gerry Schum producirao za Südwestfunk, bio je jedini njegov doprinos namijenjen isključivo televizijskom mediju. Kasnija pojavljivanja na televiziji imala su svrhu prenijeti autorova stajališta masovnim medijima: u tom kontekstu, 1977. na Satellite Telecast otvaranju Documente 6, umjetnik je naprosto održao predavanje o konceptu socijalne skulpture.
Projektion X (1971.); režija: Imi Knoebel
eksperimentalni, 40 minuta
Umjetnik Imi Konoebel, tada poznat pod imenom Wolf Knoebel, snimio je jedini video uradak uz pomoć Gerrya Schuma. Projektion X bio je jedan od prvih filmova koji je koristio video medij u svrhu umjetničkog i konceptualnog propitivanja javnog prostora. U okviru 40yearsvideoart.de, Knoebelovom filmu Projektion X Remake dodana je boja te je napravljeno nekoliko vidljivih izmjena.
DVD 3 / 1972. – 1977./ 02: 31: 41
Rufen biz zur Erschöpfung (1972.); režija: Jochen Gerz
eksperimentalni, 19 minuta i 30 sekundi
Jochen Gerz jedan je od prvih umjetnika u Njemačkoj koji se u filmu Rufen biz zur Erschöpfung (To Cry Until Exhaustion) bavio videom. Ubrzo je snimio seriju filmova s temom samopozivanja i razmišljanja o tom mediju (kao što na primjer Auto – Portrait stvara za medij pisanja). Također prikazujemo i film Video Opernhaus (Video Opera House) koji je napravljen u video studiju Folkwang muzeja u Essenu i zadnji je film koji je Gerz napravio u Njemačkoj.
Documenta der Leute (1972.); režija: Telewissen
eksperimentalni, 30 minuta i 15 sekundi
Filmom Sclossplatz, grupa poznata pod imenom Telewissen dokazala je već ranih sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća da se video tehnologija može primijeniti u javnim prostorima. Zatim su 1972. ta načela primijenili na komunikacijski projekt Documenta der Leute (Documenta of the People) u Kasselu. Nekoliko godina kasnije njihov interes za promatranje doveo je do grubog realizma u video dokumentarcu Deutschland-Deutschland (Germany-Germany).
Die neue Liebhaftige Zeichensprache (1973.-1977.); režija: Friederike Pezold
eksperimentalni, 55 minuta i 52 sekunde
Friedereike Pezoldin video rad vrlo dobro predstavlja film Die neue Liebhaftige Zeichensprache (The New Embodied Sign Language), koji je dio ukupno dvanaest kompilacija, a prikazivan je u razdoblju od 1973. do 1977. na TV monitorima i kao skulptura. Odabrani odlomci su iz filmova Bruststück i Augenwerk.
Raumsehen und Raumhören (1974.); režija: Valie Export
eksperimentalni, 4 minute i 58 sekundi
Prije no što je Valie Exportin video performans Raumsehen und Raumhören (Space Seeing and Space Hearing) dokumentiran tijekom izložbe Projekt '74. u Cologneu, umjetnica se već bavila pitanjima prostorne percepcije u kontekstu televizije i to u Facing a Family (ORF) te u instalaciji Adjungierte Dislokationen (Adjunctive Dislocations).
Tanz für eine Frau (1974.); režija: Ulrike Rosenbach
eksperimentalni, 8 minuta
Ulrike Rosenbach snima video uratke, održava performanse i instalacije od 1972. godine. Ovdje je uključen njezin film Tanz für eine Frau (Dance for a Woman), klasične video snimke Glauben Sie nicht, dass ich eine Amazone bin (Don't Think I'm and Amazon) i Reflexionen über die Geburt der Venus (Reflections on the Birth of Venus).
Berlin – Übungen in neun Stücken (1974./1975.); režija: Rebecca Horn
eksperimentalni, 40 minuta
Od ranih do sredine sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća Rebecca Horn snimila je nekoliko performansa. Predstavljamo ulomke iz Räume berühren sich in Spiegeln (Room Meet in Mirrors), Vježba 6 iz Berlin – Übungen in neun Stücken (Berlin – Exercises in Nine Parts), koji je izdan na videu, te performans iz 1972. Hahnemaske (Cockfeather Mask).
Malerei deckt zu, Kunst deck auf (1977.); režija: Richard Kriesche
eksperimentalni, 3 minute i 12 sekundi
Film Malerei deckt zu, Kunst deck auf (Painting Conceals – Art reveals) koji je od Richard Krieschea naručila ZDF televizijska kuća za program Aspekte, dokumentira umjetnikovo propitivanje medijskih sustava, koje je inače izvodio u obliku video instalacija, performansa ili eksperimenata povezanih s komunikacijom. Na televiziji, Kriesche recitira sljedeći tekst tri puta zaredom, uz male promjene: "Slikanje skriva – umjetnost otkriva! Vidljive nevidljive granice izgrađene su između vas i mene. Na primjer, ja gledam u ZDF-ove kamere. Ne vidim nikoga od vas koji gledate mene. Kako vi ne vidite što ja vidim, a ja ne vidim što vi vidite, očito je između nas nešto nevidljivo. I to treba opisati, tako da vi vidite što ja vidim, a da ja vidim što vi vidite."
DVD 4 / 1977. – 1978./ 02:40:00
Das Schleyer-Band I/II (1977./1978.); režija: Klaus Vom Bruch
eksperimentalni, 58 minuta i 6 sekundi
Klaus Vom Bruch započeo je svoje proučavanje njemačke povijesti filmom Das Schleyer-Band I/II (The Scleyer Tape I-II), a nastavio ga formalno strožim kolažima poput Duracellband (The Duracell Tape) i Alliiertenband (The Allies Tape) u kojima je arhivski materijal koji obrađuje kompleksnu temu rata te televizijsko oglašavanje sjedinjen s izblijedjelim snimkama autora.
Video 50 (1978.); režija: Robert Wilson
eksperimentalni, 51 minuta i 40 sekundi
Robert Wilson upotrijebio je video u filmu Video 50 što je bilo presudno u izboru radova nastalih u Njemačkoj jer baš taj uradak obilježava početak produkcije ZDF-ove utjecajne serije emisija pod nazivom Das Kleine Fernsehspiel. Video prenosi Wilsonovu kazališnu estetiku u područje elektroničkih eksperimenata i u serijsku strukturu televizije. Tek u kasnim osamdesetim godinama prošlog stoljeća Robert Wilson počeo je ponovno snimati video minijature i to najviše u Francuskoj.
DVD 5 / 1979. – 1983./ 02:20:12
Failure Piece # 2 – The Piece in the Country (1979.); režija: Dieter Froese
ekperimentalni, 11 minuta i 55 sekundi
Froeseove video snimke pod nazivom Failure Pieces kratke su konceptualne vježbe koje se bave procesima i temeljnim uvjetima u kojima nastaju umjetnička djela. Osim razmišljanja o proizvodnji u dijelu Piece in the Country, ostali dijelovi bave se aspektima ocjenjivanja umjetnosti u časopisima (Review) i uzaludnom potragom za komercijalnim kontaktima (Art Trip)..
Über Holger Meins – ein Versuch – unsere Sicht heute 1982. (1982.); režija: Gerd Conradt i Hartmut Jahn
eksperimentalni, 58 minuta i 51 sekunda
Gerd Conradt i Hartmut Jahn pokazivali su interes za nove oblike političkog dokumentiranja na različite načine. Suradnju koja je trajala sedam godina započeli su filmom Über Holger Meins – ein Versuch – unsere Sicht heute (On Holger Meins – An Attempt – Our View Today 1982.). Conradtov Videopionier (Video Pioneer) bilježi dugotrajnu borbu za jeftinim smještajem u jednoj od nastarijih četvrti u Berlinu. Surađujući s produkcijskom grupom Confu Baja i umjetnicima poput Hannoa Baethe i Monike Funke-Stern, oba autora snimila su mnoge neovisne video i TV filmove. 2002. Gerd Conradt se u filmu za televiziju Starbuck, Holger Meins još jednom pozabavio temom terorizma.
Holzstücke (1982.); režija: Jean Francois Guiton
eksperimentalni, 6 minuta
Holzstücke (Wood Pieces) i autorovi video filmovi poput Handle with Care i Fussnote (Footnote) pokazuju Guitonovu radnu metodu kojom istražuje audiovizualne strukture upotrebom serijske i ritmične montaže.
Vorhänge (1982./1986.); režija: Dieter Kiessling
eksperimentalni, 1 minuta i 40 sekundi
Kiesslingovo propitivanje mogućnosti koje pruža elektronski medij videa i instalacija povezano je s njegovim konceptualnim interesom koji je očit u predstavljenim djelima. Paralelno prikazivanje dvije perspektive - istovremeno otvaranje i zatvaranje u Vorhänge (Curtains), kretanje gore – dolje u Paternoster i kontrastna perspektiva u Ausgrabung (Excavation) dodatno pojačava te cinične i često unedogled ponavljane procese. Također uključena je i snimka instalacije Two Cameras.
City of Angels (1983.); režija: Marina Abramović i Ulay
eksperimentalni, 21 minuta i 37 sekundi
Od 1975. do 1988. godine Marina Abramović i Ulay surađivali su radeći performanse. Rani performansi iz sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća iako snimljeni nisu izvorno osmišljeni za kameru. City of Angels (1983.) označava njihov početak izvođenja performansa koji su namijenjeni video snimanju. Kasnije su putujući zajedno po svijetu snimili seriju performansa za video pod nazivom Continental Video Series.
DVD 6 /1983. – 1984. / 02:31:19
Der Riese (1983.); režija: Michael Klier
ekperimentalni, 82 minute
Klierov poznati video iz 1983. Der Riese uzrokovao je veliku nelagodu jer se u njemu građani promatraju kroz oči policijske države što je podsjetilo na George Orwellov koncept Velikog brata koji je ostao ugraviran u javnoj svijesti. U neobjavljenom videu iz 1984. Hotel Tapes, Klier je ponovno prikazao voajerističko promatranje u zatvorenu prostoru prije nego što je nastavio snimati isključivo za fimski medij i proslavio se kao neovisni njemački filmaš. Ovdje su predstavljeni autorovi filmovi Ostkreuz i Überall ist es besser wo wir nicht sind (It's Better Everywhere We Don't Happen To Be).
Geld (1983.); režija: Malaria!
ekperimentalni, 4 minute
Uz grupu Einstürzende Neubauten, Malaria! je bila jedan od najpoznatijih predstavnika berlinske avangardne scene osamdesetih godina prošlog stoljeća. Njihov eksperimentalni video na super-osmici nije bio prikladan za prikazivanje na komercijalnom MTV-u, a ni njihovi ostali video uradci nisu bili popularni u glazbenom svijetu. Umjesto toga prikazivani su na neovisnim festivalima poput Atonala ili na umjetničkim izložbama poput Documente.
Riječi u videu Geld:
Pazi! Pazi! / Novac upravlja svijetom
Nove religije, stare religije / naša vjera je naš svijet,
Naša vjera je naš novac / nema čistoće
Nema magle / slijepo trčim za njim
Dopušta si da me mami / nove religije, stare religije
Naša vjera je naš svijet, / naša vjera je naš novac
Kupuj, vjeruj, troši / nema čistoće
Nema magle / Oh, da barem nisam tako gladan,
Kako bi sretan bio / naša vjera je naše društvo,
Naša vjera je naš novac.
(Tekst: Köster & Gut; Izdavač: Maobeat/bmg)
Sweet Dressing (1893.); režija: Franziska Megert-Vogt
ekperimentalni, 3 minute
Franziska Megert-Vogt temeljito je u mnogim filmovima izvježbala eksperimentiranje na temu pitanja percepcije. Neki od njih uključuju studiju o plavoj boji u Sweet Dressing, crvenoj boji u Opusculum i žutoj u Creazione..1999., zbog tehničkih nesavršenosti originalne verzije filma Sweet Dressing, autorica je napravila digitalno remasteriranu verziju koja još preciznije prenosi izvornu ideju.
Über-Mutti-Live-Konzert-Paris (1983.) i Played back Berlin (1984.); režija: Die tödliche Doris
eksperimentalni, 4 minute i 27 sekundi
Osim filma Über-Mutti-Live-Konzert-Paris (Super-Mommy Live Concert), grupa umjetnika pod imenom Die tödliche Doris snimala je i druge koncerte, na primjer video Kavalier (Cavaliers) ili Naturkatastropenkonzert (The Natural Disaster Concert) koji je zabilježio berlinsku avangardnu scenu. Taj koncert izveden je u berlinskom SO 36..
Good morning, Mr. Orwell (1984.); režija: Nam June Paik
ekperimentalni, 30 minuta
Prethodnik Nam Jun Paikove najpoznatije emisije emitirane na satelitskim stanicama Good morning, Mr. Orwell, kojeg je najvećim dijelom financirala WDR u Cologneu, bio je desetminutni prilog Sattelite Telecastu za potrebe Documente 6 koja se održala 1977. godine. Emitirao ga je Hessischer Rundfunk, a nakon njega 1988. uslijedio je Wrap Around the World prigodom Olimpijskih igara u Koreji.
DVD 7 / 1985. – 1993. / 02:85:50
Fünf Fünfzig im Dunkel (1985.); režija: Ingo Günther
eksperimentalni,.5 minuta i 50 sekundi
Ingo Günther prošao je sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća kratku fazu u kojoj se u potpunosti posvetio snimanju video uradaka. To razdoblje obilježavaju klasične studije u elektronskom mediju i mogućnosti montaže koje taj medij dopušta. Uz Eleven Waiters ovo izdanje uključuje i odlomak iz njegovoga ranoga filma ceste Hi Tao.
As if Memories Could Deceive Me (1986.); režija: Marcel Odenbach
eksperimentalni,.17 minuta i 35 sekundi
Marcel Odenbach često je na različite načine koristio političke, povijesne ili filmske arhivske materijale sažimajući ih u strukturu lineranog videa. Svi primjeri koje predstvaljamo nastali su sredinom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća i svjedoče o psihološkoj i kulturnoj mašineriji gledanja.
Der Herzschlag des Anubis (1988.); režija: Bettina Gruber i Maria Vedder
eksperimentalni, 4 minute i 57 sekundi
Bettina Gruber i Maria Vedder zajedno su tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća napravile niz video uradaka koje karakterizira nadrealni osjećaj fantazije i zaigrana produkcija. Osim u filmu Der Herzschlag des Anubis, sve je to i u filmovima Mama's Little Pleasure i Catfish Tango.
Sehnsucht nach Sodom (1988.); režija: Kurt Raab, Hanno Baethe i Hans Hirschmüller
eksperimentalni,.47 minuta i 20 sekundi
Suradnja Hanno Baethea s Kurt Raabom i Hans Hirschmüllerom na Sehnsucht nach Sodom (Yearning for Sodom) bila je jedinstvena situacija zbog toga što je Kurt Raab bolovao od AIDS-a.
Baethe je snimio i vlastite umjetničke video filmove i televizijske dokumentarce i surađivao s Gerardom Conradtom, Hartmutom Jahnom i Monikom Funke-Stern u grupi Confu Baja.
Körper im Körper (1989.); režija: Jörg Herold
eksperimentalni,.11 minuta i 40 sekundi
Jörg Herold nastavlja propitivati povijesna mjesta i urbana područja, što je vidljivo u filmu Körper im Körper (The Body in the Body) ili institucije poput dječjeg doma u trodijelnoj instalaciji Engeljagen – los huele paga (Angel Hunting – Catching Scents Pays). Umjetnik se bavio proučavanjem individualnih priča snimajući uređivanje stanova, a u filmu Gestaltetes Heim und definierter Haushalt, das Universum der Frau S. (Organized Home and Defined Household, he Universe of Mrs. S.), kojeg u ovom izboru predstavljamo odlomkom iz četvrtog dijela, The Living Room, bavi se "dokumentarnom arheologijom".
Pfingsten (1989.); režija: Norbert Meissner
eksperimentalni, 6 minuta i 30 sekundi
Meissnerov interes za vizualni i strukturni jezik videa bio je očit i prije filma Pfingsten (Pentecost) u filmovima Ai.C (naslov je onomatopeja engleskog izraza "I see" ili "I understand") i Dialog.
Wipe Bord (1989.); režija: Volker Schreiner
eksperimentalni, 2 minute i 58 sekundi
Schreinerove glazbene studije o učincima video tehnologije, kao na primjer iznenađujuća narativna montaža, najočitije su u tri ovdje predstavljena djela. Motivi površine ekrana u Wipe Bord i White Screen nadopunjuje tema otvaranja i zatvaranja u sceni iz Open Up.
Transfer (1991.); režija: Angela Melitopoulos
eksperimentalni, 12 minuta i 23 sekunde
Melitopoulosin film Transfer živopisna je videografska studija koja se ističe među njenim ranim video radovima. Njeni kasniji projekti mnogo su određenija bavljenja poviješću i politikom. Pogledajte i jednosatni video Passing Drama.
Video Theorie 1-4, Remix, Interview (1992./1993.); režija: Dellbrügge i De Moll
eksperimentalni, 25 minuta i 30 sekundi
Kao i Video Theorie čija dva odlomka predstavljamo, i Artist Migration Berlin iz 2005. bavi se pitanjima koja se odnose na uvjete stvaranja umjetnosti, no ovoga puta u obliku trideset intervjua: "Svaki tjedan novi autobus pun umjetnika stiže u Berlin. Bilo da je u pitanju Skandinavija, Azija, Istočna Europa, Kanada, Južna Amerika, Velika Britanija ili Amerika – gotovo da i ne postoji umjetnička scena koja nema svoje satelite u Berlinu. Razgovarali smo s pridošlim umjetnicima o njihovoj gospodarskoj i društvenoj pozadini i o njihovim poslovnim dogovorima. Ono što je iz intervjua nastalo je topografija razmišljanja u usklađenu sustavu samoorganizacije, karijere i iscrpljivanja, prilagodbe i potražnje."
(Dellbrügge i De Moll)
DVD 8 /1996. – 1998./ 02:08:37
Logos auf Schwarz (1996.); režija: Daniel Pflumm
eksperimentalni,.33 minute i 22 sekunde
Crpeći inspiraciju iz klupske scene, Daniel Pflumm suprotstavlja prisvajanje svijeta komercijalnih slika u videu Logos auf Schwarz (Logos on Black). U istoj mjeri bavi se i preradom televizijskog materijala kao na primjer u CNN Questions and Answers, a još se određenije bavi komercijalnim vizualnim jezikom televizije u Neu (New).
Sweet Heart (1997.); režija: Granular Synthesis
eksperimentalni, 7 minuta i 30 sekundi
Prije filma Sweet Heart Granular Synthesis su već isprobali "granularnu sintezu" radeći s licima u seriji performansa Modell 3 i Modell 5. Kurt Hentschläger i Ulf Langheinrich usavršili su ovaj stil iz sredine devedesetih do samog vrhunca, no nedavno su ga napustili i usredotočili se na apstraktnije instalacije i neovisna djela.
No Sunshine (1997.); režija: Bjørn Melhus
eksperimentalni, 6 minuta i 15 sekundi
Melhusov No Sunshine dio je serije neprekidno novih pretvaranja i izigravanja koji sežu u samu srž televizijskih mitova poput povijesti pop kulture. Prvi je puta koristio ovaj osobni potpis 1991. u video radu Das Zauberglas (The Magic Glass), a posljednjih godina često je isto prikazivao u instalacijama, kao na primjer u The Oral Thing (2001.).
Massdart 98 (1998.); režija: Piotr Baran
eksperimentalni, 57 minuta
Piotr Baran je godinama radio na seriji radova Massdart, umjetnoj figuri koju je stvorio 1994. Tako je uz ostale instalacije iz ove serije nastao i Massdart 1998.
Passage I (1998.); režija: Hike Baranowsky
eksperimentalni, 3-minutni segment koji se ponavlja
Passage I je rani rad Heike Baranowsky koji se već odlikuje posebnim karakteristikama skulpturalnog tretmana prolaženja vremena i meditativnim pogledom usmjerenim na pejzaže ili pokrete izražene u ponavljanju segmenta. Isti je slučaj i s ostala dva ovdje predstavljena djela, Die Schwimmerin (The Swimmer) i Blowin' in the wind.
DVD 9 / 1999. – 2001. / 01:52:57
Phoenix Tapes (1999.); režija: Christoph Girardet i Matthias Müller
eksperimentalni, 15 minuta i 21 sekunda
Christoph Girardet i Matthias Müller koristili su pronađene snimke ne samo u radu Phoenix Tapes – vidi odlomke iz #3, Derailed i #4, Why don't you love me? koje predstavljamo – nego i u novijim radovima poput Manual i dvostrukoj projekciji Mirror.
Normalität 1-10 (1999.-2003.); režija: Hito Steyerl
eksperimentalni, 37 minuta i 9 sekundi
Steyerlov stav političkog dokumentarista nadasve je očit u seriji Normalität (Normalcy) koja za sada ima deset nastavaka. Koristeći različite oblike dokumentiranja, autor se bavi asimilacijom ili potiskivanjem njemačke prošlosti. Odlomak koji smo odabrali za ovo izdanje je iz Normalität 3 koja je nastala kao reakcija na oskvrnuće židovskog groba.
Buffalo Billy + Milly (2000.); režija: Rosemarie Trockel
eksperimentalni, 5 minuta i 45 sekundi
Predstavljamo autoricu Rosemarie Trockel s dva rada: u Continental Divide umjetnica razmišlja o sebi i kontekstu umjetnosti, u četvrtoj epizodi iz Manus Spleen predstavlja entuzijazam za oblačenje u kostime i igranje predstava što je očito i u videu Buffalo Billy + Milly.
Gefängnisbilder (2000.); režija: Harun Farocki
eksperimentalni, 60 minuta
Harun Farocki, u više od trideset godina bavljenja filmom i dokumentiranja različitih iskustava, posvetio se tehnikama kontrole, manipulaciji i primjeni političkog utjecaja. Iz njegova bogata stvaralaštva izdvojili smo Gefängnisbilder (Prison Images) u kojem je obrađena slična tema kao i u I Thought I Was Seeing Convicts i video instalaciji Auge/Maschine (Eye/Machine).
The Holy Artwork (2001.); režija: Christian Jankowski
eksperimentalni, 15 minuta i 52 sekunde
Jankowski se godinama bavio intervencijama u području svakodnevnih medija. U The Holy Artwork surađivao je s jednim od najpoznatijih američkih televizijskih evanđelista. Prije toga u videu Telemistica već je za potrebe umjetnosti upotrijebio šarene prikaze iz horoskopskih emisija s talijanske televizije..
Das schlafende Mädchen (2001.); režija: Corinna Schnitt
eksperimentalni, 8 minuta i 20 sekundi
Corinna Schnitt već više od deset godina snima filmove i video radove u kojima se lakonski bavi svakodnevnim životom te, između ostaloga, upotrebljava uobičajene medijske rekvizite. U Schönen guten Tag (Have a Good Day) bavi se pričom u nastavcima na telefonskoj sekretarici, koji slično kao i Das schlafende Mädchen (Sleeping girl) i Raus aus seinen Kleidern (Out of his Clothes), sadrži dugačke razgovore izvan ekrana tijekom kojih su snažno suprotstavljene razine slike i zvuka.
DVD 10 / 2001. – 2002. /02:19:06
NY Diary (2002.); režija: Danica Dakić
eksperimentalni, 25 minuta i 6 sekundi
Danica Dakić je za projekt "40yearsvideoart.de" zabilježila snimku instalacije jednokanalne projekcije NY Diary u kojem se stapaju različiti mediji – crtanje i video.
Es gibt immer nur mehr (2002.); režija: Alice Creischer i Andreas Siekmann
eksperimentalni, 9 minuta i 37 sekundi
Od 1998. Alice Creischer i Andreas Siekmann zajedno rade na znanstveno fantastičnoj seriji čija je radnja smještena u Beču – Aus 'Le truc couleur' (with Mona Hahn, Jane Heisss i Thomas Winkelkotte), u Berlinu – Videobrief (Video Letter) i Um sie erneut zu erwerben (To Win her frm Anew), te u Oberhausenu – Es gibt immer nur mehr (There's Always Only More). U ovom radu uz pomoć vrlo jednostavnih tehnika animacije i figure od plastelina, autori prikazuju sukob između uvjeta modernog radnog svijeta i ideje "društva bez rada".
Bei mir zu dir (TV Low dunkel) (2002.); režija: Judith Hopf i Stephan Geene
eksperimentalni, 17 minuta i 47 sekundi
U video radu Bei mir zu dir (TV Low dunkel) (At Me to You /TV – low darkness/) Judith Hopf i Stephan Geene koriste format talk show-a.
Unrise (2002.); režija: Nina Könnemann
eksperimentalni, 10 minuta
Nina Könnemann bavi se javnim prostorima, ne-prostorima i nedramatičnim događajima poput onih u Unrise i M.U.D., u kojem promatramo ranojutarnji krajolik dan nakon koncerta na otvorenom; u Castles Made of Sand prikazuje atmosferu podzemnog prostora.
Tehran 1380 (2002.); režija: Solmaz Shahbazi i Tirdad Zolghadr
eksperimentalni, 45 minuta
Solmaz Shahbazi i Tirdad Zolghadr u Tehranu 1380 predstavljaju mlađu generaciju umjetnika na koje značajan utjecaj ima politički i kulturni diskurs o pitanjima koja se u medijima bave predstavljanjem i identitetom. Tako se u svom bavljenju modernim Iranom pokušavaju udaljiti od klišeja i prenaglih političkih pretpostavki.
Sender Mittelfranken (2002.-2004.); režija: Bernd Krauss
eksperimentalni, 29 minuta i 25 sekundi
Krauss se specifičnim njemačkim temama bavi lakonski i usputno, što je vidljivo u Sender Mittelfranken (Radio Central Franconia). Tu praksu započeo je 1996. video radom Deutschland muss sterben (Germany Must Die). Njegova sklonost ka regionalnim i provincijalnim temama, osobito u umjetnosti, vidljiva je već i u radu 3:0 für den Club (3:0 for the Club).
DVD 11 / 2003./ 02:27:45
Arbeitswelt (2003.-2005.); režija: Annika Eriksson
eksperimentalni, 140 minuta i 13 sekundi
Naručeni raskošni prostorni uradak Annike Eriksson Arbeitswelt (Working World) nastavlja u Njemačkoj ono što je autorica uspješno radila drugdje: propituje ljude koji rade na određenim mjestima ili instituciji, u ovom slučaju u zgradi osiguravajućega društva u Münchenu, koji uglavnom ostaju nevidljivi. Tekst u katalogu nadopunjen je i dokumentiranim detaljnim intervjuom te autoričinim radom u Moderna Museet u Stockholmu i intervjuima s osobljem muzeja kao i intervjui s budućim kustosima u Goldsmith College of Art u Londonu.
Interview (2003.); režija: Jeanne Faust
eksperimentalni, 9 minuta
U ranim radovima Jeanne Faust već se bavila filmskom tradicijom i poviješću. U radu Interview bavi se reakcijom na susret s glumcem koji je pomogao u stvaranju neovisnoga narativnoga filma. U Sonst Wer Wie Du (Who Else Like You) suprotstavlja figuru u središtu ekrana i partnera u diskusiji koji se nalazi izvan ekrana.
DVD 12 /2004./ 00:41:13
Kurlichtspiele (Reminiszenz, 1.12.1953) (2004.); režija: Volker Eichelmann
eksperimentalni, 6 minuta
U Kurlichtspiele Eichelmann se sustavno bavi filmskim prostorom koji je rezerviran za pamćenje. U Versatzstücke (Stale Ideas) sakuplja i raspoređuje niz predmeta kao u prirodoslovnoj kolekciji, a u svom radu u nastajanju Do you really want it that much? … More! Prikazuje sakupljene odlomke iz filmova..
The Nuclear Football (2004.); režija: Korpys i Löffler
eksperimentalni, 30 minuta i 41 sekundi
The Nuclear Football je detaljna studija o posjetu američkog predsjednika Busha Berlinu.
One Wednesday Night in Tokyo (2004.); režija: Jan Verbeek
eksperimentalni, 5 minuta i 35 sekundi
U odnosu na ranije radove poput Interferenz (Interference) i Continuum, Verbeekov One Wednesday Night in Tokyo mnogo je formalniji i složeniji rad nego što se na prvi pogled čini kada izravno promatramo japansku stvarnost.
Od 4. do 18. prosinca programi se vrte u velikoj i maloj dvorani (detaljno u programskoj satnici na kraju knjižice).
Eksperimentalni utorak u kinu Tuškanac
Projekcije se održavaju u velikoj i maloj dvorani kina Tuškanac
Ulaz je slobodan
Organizator: Hrvatski filmski savez u suradnji s Udrugom 25 FPS; Galerijom suvremene umjetnosti i Goethe-institutom
Obavijesti o programima na www.hfs.hr
Detaljnije obavijesti o pojedinim programima na:
www.25fps.hr
http://www.goethe.de/ins/hr/zag/deindex.htm
Program projekcija u velikoj dvorani:
Utorak, 23. listopada 2007.
21:00 25 FPS predstavlja
nagrađene filmove s posljednjega Festivala
Utorak, 6. studenoga 2007.
21:00 Tomislav Gotovac
Glupi Antonio predstavlja
Utorak, 20. studenoga 2007.
21:00 Breda Beban
Izbor radova
Utorak, 4. prosinca 2007.
40 godina njemačke video umjetnosti
21:00 Izbor radova:
Sun in your head (1963), r: Wolf Vostell
Filz TV (1970), r: Joseph Beuys
Tanz fuer eine Frau (1974), r: Ulrike Rosenbach
As if memories could deceive me (1986), Marcel Odenbach
Phoenix tapes (1999), r: Christoph Girardet i Matthias Müller
Utorak, 18. prosinca 2007.
21:00 Izbor radova:
Gefängnisbilder (2000), r: Harun Farocki
Programi u maloj dvorani:
40 godina njemačke video umjetnosti
Utorak, 4. prosinca 2007.
18:00 Uvodno predavanje Sören Grammela, Kunstverein Graz, ravnatelj
Svakodnevno od 5. do 18. prosinca s početkom u 18 sati kronološkim redom prikazat će se 59 video radova sa 12 digitalnih nosača iz programa 40 godina njemačke video umjetnosti:
Srijeda, 5. prosinca 2007.
DVD 1 (1963. – 1969.)
Četvrtak, 6. prosinca 2007.
DVD 2 (1969. – 1971.)
Petak, 7. prosinca 2007.
DVD 3 (1972. – 1977.)
Subota, 8. prosinca 2007.
DVD 4 (1977.- 1978.)
Utorak, 11. prosinca 2007.
DVD 5 (1979.- 1983.)
Srijeda, 12. prosinca 2007.
DVD 6 (1983. – 1984.)
Četvrtak, 13. prosinca 2007.
DVD 7 (1985. – 1993.)
Petak, 14. prosinca 2007.
DVD 8 (1996. – 1998.)
Subota, 15. prosinca 2007.
DVD 9 (1999.- 2001.)
Nedjelja, 16. prosinca 2007.
DVD 10 (2001. – 2002.)
Ponedjeljak 17. prosinca 2007.
DVD 11 (2003.)
Utorak, 12. prosinca 2007.
DVD 12 (2004.)
Ovdje možete komentirati članak
|
