Ivo Škrabalo
Malo ispod zgrade Hrvatskog filmskog saveza, u danu kad se sjećamo Ive Škrabala, svira neki kontrabasist, na instrumentu i mjestu koje nije uobičajeno za ulične svirače, i svira jazz, Sigurno bi mu se Ivo obradovao i poslušao ga sa zanimanjem.
Rođen 1934. u Somboru, od oca s Pelješca i majke iz Vojvodine, a umro 18. rujna 2011., prije točno deset godina, Škrabalo je bio magistar međunarodnog prava, diplomirani filmski redatelj, dramaturg, scenarist, predavač te izvanredni profesor scenarija i povijesti hrvatskog filma na ADU, filmski publicist, autor niza priloga u Filmskoj enciklopediji, političar, u dva navrata zastupnik u Hrvatskom saboru, kao član HSLS-a i Libre, izabrani (1996.) ali od Tuđmana nepotvrđeni gradonačelnik Zagreba te povjesničar filma (i dugogodišnji predavač na Školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić u čijem koncipiranju i pokretanju je imao veliku ulogu), a najvažnijim dijelom opusa smatra se rad na povijesti hrvatske kinematografije, o kojoj je objavio četiri knjige, među kojima su Između publike i države: povijest hrvatske kinematografije 1896-1980 (1984.) te 101 godina filma u Hrvatskoj (1998.) koja je u suštini bila jako i suštinski prošireno izdanje onog prvog naslova.
Bio je i autor kratkih filmova (Velika porodica, 1961; Pes za petsto, 1962, Dan kada su se sklapali brakovi,1967, Slamarke divojke, 1971…), najčešće ironičnih i ponekad oštrih kritika, ali uvijek duhovitih, dramaturški savjetnik sa špica nekih od hrvatskih klasika (slavnom Golikovu Tko pjeva, zlo ne misli dao je čak i ime), glumac (u Opsadi odnosno Ponedjeljku ili utorku), savjetnik za repertoar koji se zabavljao prevođenjem naslova erotskih filmova (od Njoj se mili u svili do Sluzavi prst u akciji), direktor Festivala igranog filma u Puli i još mnogo toga. A o njemu je Branko Ištvančić snimio dokumentarni film Od zrna slike.
Bio je čovjek ideje, inicijacije, vizije, ponesen željom da se domaća kinematografija uredi, ojača i postane vidljiva, a prije svega slobodna, očišćena od ideologija i neovisna o politici. Na početku političke karijere, početkom 1990-ih, inicirao je osnivanje Hrvatskog društva filmskih kritičara i neko mu vrijeme bio predsjednik, bio jedan od pokretača Hrvatskog filmskog ljetopisa, kojem je dao ime, objavio još dvije verzije hrvatske filmske povijesti, sažetu Hrvatska filmska povijest ukratko, 1996-2006 (2008) te Dvanaest filmskih portreta (2006).
Kao tadašnji pomoćnik ministra kulture početkom devedesetih se zalagao za pokretanje prvog filmskog festivala u novoj državi (…Dani hrvatskog filma zamišljeni su kao prigoda za javnu valorizaciju godišnje filmske proizvodnje, da bi se načinila estetska i tržišna bilanca kinematografije kao podloga za njezino otvaranje prema svijetu. To nije i ne želi biti festival spektakla, nego radni sastanak filmskih poslenika sa svojom publikom – za dobro filma…), iz koje ideje su nastali Dani hrvatskog filma. Obilježavajući prvih trideset godina, Dani hrvatskoga filma i Hrvatski filmski savez organizirali su tribinu na kojoj su, uz članove Ivine obitelji i poštovatelje, sudjelovali Hrvoje Hribar, Alemka Lisinski, Boško Picula, Nenad Polimac, Hrvoje Turković i moderatorica Diana Nenadić, prisjećajući se prijatelja, kolege, profesora i uzora Ive Škrabala.
Bio je ugodan i za sugovornika uvijek zainteresiran sudionik razgovora, tihi suputnik (zauvijek pamtim našu vožnju od Trakošćana do Zagreba), a dijelili smo i strpljenje i razvučenost u govoru, kao pravi Panonci, jer smo to uistinu u punom smislu riječi i bili.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
