Garestin
Točno 20. kolovoza 1181., prije 840 godina i četiri dana, napisana je jedna povelja (o imovinskim pitanjima, dakako) u kojoj se po prvi put spominje Varaždin, doduše pod imenom Garestin. Trinaest godina poslije, 1194. je hrvatsko-ugarski kralj Bela III. sinu Emeriku dao hrvatski dio kraljevine na upravljanje, namjerivši ga zatim proglasiti nasljednikom, a isključio mlađeg Andriju iz vlasti i htio ga poslati u križarski rat, ali i davši mu titulu hercega, vladara hrvatskog dijela kraljevstva iz kraljevske kuće. Herceg Andrija se nadao da će u Hrvatskoj utemeljiti posebnu vladarsku lozu, ali je kralj Emerik oko 1203. dao za hrvatskoga kralja okruniti svog sina Ladislava III. pa je došlo do bratoubilačke borbe. U sukobu nedaleko Varaždina Andrija je zarobljen i zatvoren u Knegincu, a kad je nakon brojnih smrti i drugih čuda ipak postao kraljem, u znak zahvalnosti Varaždincima koji su ga u zatvoru hranili i čuvali, 1209. godine daje gradu, kao prvom u kontinentalnom dijelu Hrvatske, privilegije slobodnoga kraljevskoga grada. To je naravno dovelo do niza gozbi i proslava.
Na Školi medijske kulture je međutim više radna nego svečana atmosfera, pa su aktivnosti nastavljene ubrzanim tempom. Tako će srijedu obilježiti prijepodnevno predavanje Silvestra Milete, mag. hist. et mag. litt. comp. o povijesti hrvatskog filma koje će slušati polaznici prvog stupnja, dok će istovremeno polaznicima drugog stupnja seminara medijske kulture doc. dr. sc. Janica Tomić govori o malim kinematografijama: Švedskoj.
Photo by Siniša Sović
U 15.00 će Mirjana Jukić, prof. i Katica Šarić, mag. paed. soc. završnim predavanjima i vježbama zaokružiti svoju temu multimedija u teoriji i praksi na prvom stupnju seminara medijske kulture, a u 17.00 dr. sc. Ana Đordić polaznicima oba stupnja i drugim zainteresiranim sudionicima Škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić govoriti o modelu filmske edukacije u srednjoj školi.
Složenom (i nesumnjivo od dobro organiziranih stranih obavještajnih sila obilno financiranom) akcijom ipak se polako lome oklopi kojima voditelji i sudionici radionica štite tajnost svojih projekata do samoga kraja, do prezentacije na završetku Škole. Tako se uspjelo saznati kako se jedna radionica bavi temom dječjih igračaka i igara te uspomena iz djetinjstva, druga (opet!) igrom svjetlosti i sjena (što je uostalom vječni motiv filma i fotografije), a treća nastojanjem da se u jednom radu uspješno spoje profesionalni i amaterski kreatori i dobije skladan rezultat, ma koliko to naporno i teško bilo, uffff!, uzdišu neki.
Opsesija čuvanja tajnosti sadašnjih, a posebno budućih projekata, stvaranja i jačanja osjećaja pripadnosti grupi suradnika, lojalnosti i čak sektašenja (primijećeno je kako se jedna skupina već više godina druži na istom sadržaju i pod nikoju cijenu ne želi prijeći na druge, iako ih povremeno razdire bol i tuga što neće upoznati ostala bogatstva sadržaja ŠMK o kojima samo slušaju, pa odlaze suznih očiju, no ljubav je ljubav, posebno kad je strastvena) vjerojatno je naslijeđena od rečenih profesionalaca, a kako svojim primjerom nastoje čim više podučiti polaznike nije čudo da inzistiraju i na ovome.
A možda se to sve tek priviđa promatraču sa strane, neupućenom u te suptilne i tajanstvene nijanse međuljudskih odnosa pa ovaj dio od ….složenom….do ….na ovome….i ne treba previše ozbiljno shvatiti.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
