NAGRADA “VEDRAN ŠAMANOVIĆ” 2021. MATEJI ZIDARIĆ ZA EKSPERIMENTALNI FILM PLEJADE
Utemeljena u počast filmskom snimatelju i autoru Vedranu Šamanoviću te prvi put dodijeljena na Pulskom filmskom festivalu 2010, godišnja nagrada „Vedran Šamanović“ i ove se godine dodjeluje “filmskom umjetniku koji je u bilo kojoj grani filmske umjetnosti, u kratkom ili dugom metru, inovativnim pristupom proširio granice filmskog izraza u hrvatskom filmu”. Nagradu je osnovalo pet filmskih udruga: Hrvatsko društvo filmskih djelatnika, Hrvatska udruga filmskih snimatelja, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Hrvatsko društvo filmskih kritičara i Hrvatski filmski savez.
Odlukom tročlanog žirija (Dana Budisavljević, Diana Nenadić, Jelena Pašić), dvanaesta nagrada “Šamanović” dodjeljuje se Mateji Zidarić, autorici eksperimentalnog filma Plejade u produkciji Kinokluba Zagreb. Nagrada će biti uručena dobitnici u okviru zatvaranja One Take Film Festivala i proglašenja festivalskih pobjednika u zagrebačkom kinu Tuškanac, u nedjelju, 24. listopada 2021. s početkom u 20 sati.
Mateja Zidarić
Obrazloženje:
S digitalnim su tehnologijama polje i mogućnosti filmskog medija radikalno prošireni, kako na stilskoj i formalnoj, tako i na estetskoj i semantičkoj razini. U jednom je tekstu njemačka umjetnica i teoretičarka Hito Steyerl predložila da se povijest umjetnosti 20. stoljeća protumači kao pokušaj da se anticipira strojna slika, da slika koju proizvode mašine za druge uređaje bude razumljivija čovjeku, da čovječanstvo s vremenom prisvoji posthumani pogled koji sve više određuje današnjicu. Možda doista postoji nešto emancipatorno u toj ideji, no ne bi li zadatak digitalne slike, koja je i tako nastala kao posljedica nesalomljive ljudske potrebe za znanjem, ipak trebao biti da nas vrati onom suštinski humanom, da proširi naše razumijevanje svijeta?
Film Plejade Mateje Zidarić čini upravo to. Različiti tipovi digitalne slike prepliću se i stvaraju gusto vizualno tkanje, filmsko ruho koje se spretno i domišljato rastvara u asocijativnu mrežu sačinjenu od vizualnih i jezičnih pojmova te dosjetljivih analogija. Polazeći od osobnog, s nastojanjem da se uhvati ukoštac s vlastitim strahovima, autorica Plejadama pogled upire uvis, u univerzum, ali i ispred sebe – u ultrazvučnu sliku koja pred nju postavlja prijetnju neželjene dijagnoze, ali i u ekran računala kojim će se otisnuti u proces suočavanja i prihvaćanja neizvjesnosti.
Plejade
Slike montirane u više slojeva – od WhatsApp poruka, preko satelitskih snimki površine Mjeseca i ultrazvučnih snimki ženskoga tijela, pa do scrollanja Googleom i snimki autorice zabilježene web kamerom – korespondiraju sa sedimentacijama značenja i simbola koji sežu sve do antike. Autorica ih koristi kako bi u dvanaest minuta trajanja filma ispričala priču o strahu i nadi, o slabosti i snazi, o pojedinačnom i o vječnom. Drevno se ovdje stapa sa sadašnjošću, mitologija sa stvarnošću, nepoznato s poznatim, mikro se pretvara u makro, ono što je daleko postaje blisko, a (žensko) tijelo postavlja se u suglasje s univerzumom. Osobno je u ovom slučaju transponirano u univerzalno (lat. universalis, od lat. universus = svekoliki), a pokret u (filmskoj) slici sukladan je kretanjima uma u stalnoj potrazi za odgovorima. I u tom pokretu (motion) nastaje emocija (emotion).
Žiri:
Dana Budisavljević (DHFR)
Diana Nenadić (HFS)
Jelena Pašić (HDFK)
|
