Hrvatska prije sedamdeset godina
Poslije višemjesečne pauze izazvane pandemijom korona virusa, ali i posljedicama zagrebačkog i banijskog potresa, Hrvatski državni arhiv obnavlja seriju projekcija pod zajedničkim nazivom Filmski četvrtak u HDA, a prva u nizu, u okviru promocije nacionalne filmske zbirke Hrvatske kinoteke, održana je 28. siječnja 2021. i naslovljena Hrvatska prije 70 godina: 1951.
Naravno, ima dosta promjena, a prije svega projekcija nije održana u Dvorani kataloga u zgradi Državnog arhiva, gdje se tradicionalno i godinama odvijala, nego na YouTube kanalu HDA-a te na njenom završetku nije bilo uobičajene popratne riječi poznavatelja razdoblja u kojem su filmovi snimljeni.
Ranije su se prikazivale reportaže republičkog filmskog žurnala Pregled, a kako su ti prilozi okončani 1950. godine, zamijenjeni su reportažama saveznog filmskog žurnala Filmske novosti. Ovoga je puta to bio jednominutni prilog o Drugom kongresu Saveza sindikata (Filmske novosti br. 42/51. ) održanom u Radničkom domu u Zagrebu, na današnjem Trgu Petra Krešimira IV., odnosno o dolasku i govoru predsjednika Tita, u novoj maršalskoj uniformi, kojeg su dočekali i ispratili brojni Zagrepčani.
Kadar iz filma Ne spavaju svi noću
Moglo se vidjeti i osamnaest minuta dugi crno-bijeli dokumentarac (s umetnutim igranim dijelovima) o izložbi srednjovjekovne umjetnosti naroda Jugoslavije, održanoj u Meštrovićevom okruglom paviljonu na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, redatelja Rudolfa Sremeca (Vinkovci, 1909. - Zagreb, 1999., jednog od najboljih dokumentarista kojeg smo ikada imali, autora devedesetak kratkih igranih i dokumentarnih filmova te brojnih televizijskih emisija, kritičara i teoretičara filma, jednog, s Ivom Hergešićem, od utemeljitelja filmologije u nas), sa suradnicima Brankom Belanom, Obradom. Gluščevićem, Milanom. Katićem i Nikolom. Tanhoferom, neobično i zanimljivo koncipiran kao obilazak izložbe s publikom koja kustosu postavlja pitanja i dobiva nenametljive ali upečatljive odgovore o izlošcima, vremenima nastanka, stilovima, autorima i djelima.
Treći je i zadnji ove večeri prikazan četrnaestominutni dokumentarni (s elementima igranog) film Ne spavaju svi noću; nastao prema zamisli Oktavijana Miletića (Zagreb, 1902. - 1987., prvog domaćeg filmskog autora koji se filmom bavio sustavno i profesionalno, pa se smatra osnivačem jugoslavenske i hrvatske kinematografije, suosnivača Kino kluba Zagreb, koji je prve autorske filmove počeo snimati još 1926., višestruko i međunarodno nagrađivanog autora, snimatelja i redatelja), a po scenariju i u režiji Branka Belana (Postira na Braču 1912. - Zagreb, 1986., redatelja, teoretičara filma, filmskog i TV kritičara, romanopisca i novelista, autora niza dokumentarnih, kratkometražnih i igranih filmova, a 1954. skupa s Miletićem, kao snimateljem, i slavnog igranog filma Koncert), koji počinje večernjim susretom dječaka i susjeda koji s nekog kata nosi bicikl jer se sprema na noćnu smjenu, a završava novim susretom, jutarnjim, kad se susjed vraća, a dječak polazi u školu. Između se nižu kadrovi o raznim profesijama, od tramvajaca, pekara i novinara do jazz glazbenika u noćnim klubovima (tek šest godina poslije završetka Drugog svjetskog rata i u vrijeme najcrnje komunističke represije!), a svima je zajedničko da rade noću kad sav pošteni svijet spava. Dvije su zanimljivosti i vježba protuzračne obrane, s golemim reflektorima koji, poput suvremenih lasera, paraju noćno nebo i snimke katedrale bez skela, što je prizor kojeg mlađi sugrađani uživo nisu vidjeli nikada, ili bar cijeli niz godina.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
