Tišina Varaždina
Ustanovljeno je kao ukopno mjesto 1773. godine, a od 1905. ga sustavno uređuje i njime upravlja hortikulturni ekspert i umjetnik Herman Haller, rođen u Varaždinu 28. ožujka 1875. Bio je upraviteljem sve do 1946., i u tih četrdeset godina sađenjem bezbrojnih čempresa ili tuja (ipak ih je nabrojano čak sedam tisuća) čijim je šišanjem u geometrijski pravilne oblike stvarao dojam francuskog parka, pa ostalog drveća, najviše javora, jasena, crvene bukve, breza i magnolija, ukrasnog šimšira i drugog grmlja i cvijeća te uređenjem staza, stvarao parkovnu površinu po uzoru na slavnu versajsku vrtnu arhitekturu. Bujnim zelenilom, pomno planiranom, a ipak prirodnom svjetlošću, osmišljenim prostorom, nekad vijugavim, a češće ravnim stazama i puteljcima nastojao smanjiti ili posve ukloniti grobljansku atmosferu te povezati život s neminovnom smrću. Njegovo je djelo, na kojem se među brojnim spomenicima kao jedan od najvrjednijih izdvaja Anđeo smrti kipara Roberta Frangeša Mihanovića, koji simbolički prikazuje opraštanje živih od mrtvih te grobnica-spomenik Vatroslavu Jagiću (1838-1923), najznačajnijem svjetskom slavistu svog doba, koji je umro u Beču, a u rodnom Varaždinu pokopan 12. kolovoza 1923., postalo 1966. zaštićeni spomenik prirode. Herman Haller umro je 1953. godine.
Na groblju se očekuje i dostojanstvena tišina, koje srećom nema u klubu Studentskog doma u kojem se svake večeri prikazuje odabrani film uz prigodnu uvodnu riječ, a idućeg jutra, nakon što polaznici ŠMK prespavaju i srede utiske, vodi žustra rasprava o viđenom filmu, ali i o mnogim filmskim pitanjima. Takva je praksa uvedena od samih početaka Škole medijske kulture, gledanje je filmova i njihova jutarnja analiza obavezno za sve sudionike, no neki je veterani, pa tim lošim primjerom potaknuti i početnici, uporno izbjegavaju, samouvjereno misleći kako su to prerasli, a gubeći dragocjen uvid u suvremena filmska promišljanja.
Nije bez vraga doc. art. Jelena Modrić, akademska filmska montažerka, predavačica na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, koja je prešla i razvojni put od sudionice Škole medijske kulture (prvi je put došla na 13. ŠMK održanu 2011. godine u Čakovcu, kao polaznica drugog stupnja seminara medijske kulture) do predavačice na tom istom drugom stupnju, nekad metodičkih vježbi za nastavu filmske umjetnosti u srednjim školama, a danas voditeljice analize i interpretacije filma u nastavi, skupa s kolegicom Anom Đordić, prof., odnosno do predsjednice Savjeta Škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić, uvela praksu da svojim polaznicima uporno ponavlja i kako valja ostati sjediti sve dok ne isteče cijela odjavna špica. Zbog upoznavanja punine filmskog djela, poštovanja prema autorima ali i prema drugim gledateljima, pa i samome sebi. Jer, i to je smisao onoga …kulture u nazivu cijele zamisli. I od takvih se detalja, koje neki zaboravljaju ili potiskuju, sastoji prava medijska kultura.
Jutarnje su analize najbolji pokazatelj vrijednosti pojedinih uvodničara, njihova znanja i pripremljenosti ali i vještine prenošenja vlastita mišljenja slušateljima i njihovog poticanja da iznose svoja. Obično treba nekoliko jutarnjih analiza da se polaznici malo opuste i ohrabre, a onda se među njima iskristalizira jedan ili nekoliko koji preuzmu liderstvo i žestoko iznose i brane svoje stavove. Neki se među njima pamte godinama, kao već legendarni Tomislav Kvaternik. A nekih godina nije uopće potreban taj period oslobađanja, nego svi odmah ruknu, govore i bore se, strastveno dokazuju, pa nema tišine. Ova je generacija baš takva.
Tišine prepuštaju lijepom varaždinskom groblju i njegovim tisućama čempresa.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
