Uvijek aktualan i angažiran
Od ponedjeljka, 27. do srijede, 29. rujna u kinu Tuškanac seodržava niz projekcija u sjećanje na nedavno preminulog filmskog i TV scenarista, redatelja i diplomiranog pravnika Bogdana Žižića, koji je umro u Zagrebu 29. travnja 2021.
U ponedjeljak je, uz uvodnu riječ autora ciklusa, filmskog arhivista Jurja Kukoča, prikazan izbor kratkometražnih dokumentarnih filmova među kojima su bili Jasenovac (1966) kojim pokazuje svoje dosljedno antifašističko opredjeljenje (a temi se vratio i 2015., filmom Jasenovački memento), Pohvala ruci (1968) o graditelju violina Ivanu Husu, Jedan život (1985), Gastarbeiter (1977) i S one strane mora (1977) te nakon njih Žižićev prvi igrani film Kuća (1975) za koji je dobio Veliku zlatnu arenu u Puli. Utorak je rezerviran za dugometražne Ne naginji se van (1977), drugi autorov cjelovečernji film, slične tematike kao Gastarbeiter (ponovo Velika zlatna arena) i Rani snijeg u Munchenu (1984), a prikazan je i izbor kratkometražnih igranih filmova Putovanje, (1972), Madelaine, mon amour! (1971), Posljednja utrka (1975) i Play photo (1989). Program je realiziran u suradnji s Hrvatskom kinotekom i Zagreb filmom.
Bogdan Žižić je rođen 8. studenoga 1934. u Solinu, završio Klasičnu gimnaziju u Splitu, a 1957. godine diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Filmom se bavi od 1964. kad je snimio dokumentarac Poplava o prirodnoj katastrofi u Zagrebu, a uslijedili su između ostalih dokumentarni filmovi Otkopčati dugme (1968) i Jutro čistog tijela (1969) o kiparu Franu Kršiniću. Filmove o likovnjacima snimao je najčešće bez ikakvog komentara, no ovog je puta prateći tekst napisao pjesnik Danijel Dragojević, kojem je to bilo prvo i jedino filmsko iskustvo, a kasnije je Žižić uglavnom surađivao s Igorom Zidićem, baveći se slikarima, od Vidovića do Bukovca
Snimio je i igrani film Daj što daš (1979), kratki igrani film Presa (1982) o ženskoj usamljenosti, koji je nagrađen i u Oberhausenu, dokumentarni Emanuel Vidović (1989), pa još jedan iz serije filmova o likovnim umjetnicima, Celestin Medović kojeg snima 1991. Zbog potrebe da progovori o sistemskom zaboravu i brisanju prošlosti snimio je Damnatio Memoriae ili udar na sjećanje (2000) o uništavanju antifašističkih spomenika devedesetih godina prošlog stoljeća, a Goli otok i njegov zadnji dugometražni igrani film Cijena života nastaju 1994. Snimio je i angažirani dugometražni dokumentarac o pjesniku i političaru Vlado Gotovac–Moj slučaj, odnosno znanstveni film Palača sunca o istraživanjima i spoznajama prof. Mladena Pejakovića o smislu i značenjima splitske Dioklecijanove palače.
Osim u Jugoslaviji i Hrvatskoj snimao je i u Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, Rusiji i Češkoj, bio član ocjenjivačkih žirija brojnih međunarodnih filmskih festivala, a nagrađivan je najvišim nagradama i priznanjima na festivalima Oberhausen, Beograd, Krakow, Lille, Avellino, New York, Tampere, Atlanta, Bilbao, Barcelona, Sofija i drugim. Dobio je priznanja za kulturu i filmska ostvarenja, Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, Nagradu Oktavijan za film Goli otok, a posebno mu je draga bila nagrada za životno djelo koju mu je 2017. dodijelio Motovun Film Festival.
Snimio je pet dugometražnih igranih filmova, više televizijskih igranih filmova te oko stotinu kratkometražnih i srednjemetražnih dokumentarnih filmova na različite teme, uglavnom prema vlastitim scenarijima. Objavio je i knjigu Pješčana ura (Durieux, 2009), o sjećanjima na Solin, Split, Pulu i Zagreb, u kojoj je govorio i o osobnosti, čemu nije bio sklon u filmskim istraživanjima.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
