U Beču otvorena izložba o filmskom djelovanju redatelja Želimira Žilnika "Građani iz sjene"
Proteklog je vikenda u bečkom Kunsthalleu otvorena izložba Građani iz sjene posvećena radikalnim filmskim praksama i ekstenzivnom opusu redatelja Želimira Žilnika. Izložbu su kurirale članice kolektiva Što, kako i za koga/WHW Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, a trajat će do 17. siječnja 2021. godine. Najavu prenosimo s web-stranica Hrvatskog audiovizualnog centra.
Izložba u Kunsthalleu u Beču proširena je verzija izložbe nastale u partnerstvu s Edith-Russ-Haus for Media Art u Oldenburgu u Njemačkoj 2018. godine koja je kasnije izložena u Galeriji Nova u Zagrebu. Naziv izložbe Građani iz sjene odražava Žilnikov cjeloživotni fokus na nevidljive, potisnute te malo ili nimalo zastupljene članove društva. Izložba u Beču predstavlja istraživanje u čijem je središtu kontekst u kojem je Želimir Žilnik (rođen 1942, živi i radi u Novom Sadu) započeo svoju karijeru – amaterske kino klubove koji su postojali u mnogim jugoslavenskim gradovima.
Uz Žilnikove radove prikazuju se različiti filmovi nastali u kino klubovima u Zagrebu, Beogradu, Ljubljani i Splitu u 1950-im i 1960-im godinama. Ovaj segment kurirala je Ana Janevski. Osim toga, za ovo izdanje Građana iz sjene, kustos Jurij Meden napravio je u suradnji s umjetnikom filmski esej Želimir Žilnik: filmovi u mom životu koji istražuje Žilnikove filmske utjecaje i interese, te ga stavlja u širi kontekst filmske povijesti.
Građani iz sjene uključuje Žilnikove ikoničke kratke filmove s početka karijere kao i igrane filmove, ulomke iz filmova i dokumentarni materijal te tako pokriva cijeli Žilnikov opus i njegovu kritičku i javnu recepciju tijekom godina. Sadrži i rijetko prikazivane filmove i materijale kao što su Javno pogubljenje (1974), snimljen u Njemačkoj kao i TV reportažu o Gastarbajter operi (1977), Žilnikovoj jedinoj kazališnoj predstavi.
Žilnik je vrlo rano međunarodno priznat osvojivši 1969. Zlatnog medvjeda za najbolji film na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu za svoj prvi igrani film Rani radovi. Istovremeno su mu filmovi naišli na politički otpor pa je ranih 1970-ih otišao iz Jugoslavije u Zapadnu Njemačku gdje je napravio nekoliko nezavisnih filmova, uključujući neke od najranijih radova na temu gastarbajtera. Nakon što je 1980-tih napustio Njemačku, jer su njegovi filmovi ponovo naišli na politički otpor i cenzuru, vratio se u Jugoslaviju i napravio brojne televizijske i igrane filmove u kojima predstavlja rane simptome rastućih društvenih sukoba u zemlji, nastavljajući 1990-ih i 2000-ih s filmovima koji se bave gorućim problemima postsocijalističke tranzicije i pitanjima migracije.
U sklopu suradnje između Kunsthalle Wien i filmskog festivala Viennale, koji se održava do 1. studenog, na festivalu će biti prikazan izbor Žilnikovih filmova. Poseban prikazivački program organiziran u suradnji s Austrijskim filmskim muzejom i usmjeren na ranije zanemarene segmente Žilnikovih televizijskih radova iz 1980-ih zaključit će izložbu u siječnju.
Izložbu će pratiti serija diskurzivnih i edukativnih događanja. Žilnikov najnoviji igrani film Najlepša zemlja na svetu (2018) snimljen je u Beču te su brojni javni programi organizirani u suradnji sa zajednicama s kojima je radio na filmu. Građani iz sjene se nastavljaju na dugogodišnje istraživanje o Žilniku organizacije kuda.org (Novi Sad) a koje je predstavljeno na zilnikzelimir.net – stranici na kojoj su dostupne iscrpne informacija o Žilnikovoj praksi.
***
U okviru programa jugoslavenskog eksperimentalnog filma kustosice Ane Janevski, na izložbi će biti prikazani i radovi hrvatskih autora iz fundusa Hrvatskog filmskog saveza, nastali u produkciji Kinokluba Zagreb: Scusa signorina i Zahod (1963) Mihovila Pansinija, Prijepodne jednog fauna (1963) Tomislava Gotovca, Sretanje (1963) Vladimira Peteka, Termiti (1963) Milana Šameca i Kariokineza (1965) Zlatka Heidlera.
|
