Je li (već) zaboravljen?
Od smrti Miroslava Vrabeca prošlo je više od dvadeset godina (umro je 1997. u Banja Luci), još su itekako prisutni tragovi njegova rada, ali vrijeme je neumitno i brzo briše one kojih više nema, iako se baš uvijek zaklinjemo kako ih nikada nećemo zaboraviti. Njegov je znanstveni rad po ocjeni bliskih kolega i suradnika navijestio svijetu rođenje nove znanstvene discipline, nove znanosti – filmskog odgoja.
Filmski publicist i pedagog Vrabec rođen je 1921. u Sunji, u željezničarskoj obitelji tršćansko-slovenskog porijekla, u Čakovcu išao u osnovnu i učiteljsku školu (željezničari su se često selili), diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1965. u Sarajevu s temom Igrani film kao sredstvo vaspitnog usmjeravanja djece osnovnoškolskog uzrasta. Radio je i na Učiteljskim školama u Gospiću i Kninu, a najduže na Pedagoškoj akademiji u Banja Luci. Učenici, studenti i sudionici brojnih simpozija i kongresa na kojima je sudjelovao pamte ga kao izvrsnog pedagoga i psihologa, predavača, poznavatelja sociologije i filmologije, erudita koji je suvereno vladao i biološkim, filozofskim, povijesnim, književnim i lingvističkim temama, kako svjedoči njegov poznanik, poštovatelj i suradnik dr. sc. Stjepan Težak, a posebno metodikom nastave književnosti i jezika.
Doktorska je teza bila rezultat proučavanja filmskih sklonosti djece, frekvencija gledanja filmova, žanrovskih preferencija, razumijevanja, mehanizama doživljavanja, utjecaja filma na mlade te svrhe i tehnike posredovanja između filma i mladih. Bio je jedan od začetnika pokreta za širenje filmske kulture među mladima u tadašnjoj Jugoslaviji, izvjestitelj na I. jugoslavenskom savjetovanju o filmu i mladima održanom 1956. u Novom Sadu, a prvi je u Jugoslaviji sustavno razradio teoriju filmskog odgoja. O tome je objavio nekoliko knjiga, poput Filmska umetnost i škola, 1959. /prošireno izdanje 1966./, Moje dete i film, 1961./slovensko izdanje 1968./, Film i odgoj, 1967., Uvođenje u umjetnost filma i televizije, 1977. /sa S. Težakom i M. Borčić/, Metode filmske vzgoje, 1978. /sa S. Težakom i M. Borčić/, Osnovi filmske kulture, 1980. /sa S. Micićem, M. Bapcem i S. Težakom/) i brošura, kao Filmski klub mladih, Film Tri te više od stotinu znanstvenih i stručnih radova tiskanih u jugoslavenskim i inozemnim zbornicima i časopisima. Pisao je i o drugim pedagoškim područjima, među ostalim o prometnom, intelektualnom, moralnom i estetskom odgoju. Bio je predavač i suradnik Ljetne filmske škole Filmoteke 16, niza tečaja Kino saveza Hrvatske, inicijator i upravitelj Zimske Filmske škole za prosvjetne radnike Bosne i Hercegovine, predsjednik Kino saveza Bosne i Hercegovine, voditelj niza okruglih stolova o djeci i umjetnosti na Festivalu djeteta u Šibeniku, član brojnih odbora, savjeta i žirija na domaćim i međunarodnim dječjim filmskim festivalima te sastavljač programa filmske i rtv-kulture za pedagoška učilišta u Bosni i Hercegovini. Radovi su mu prevođeni i objavljivani u (Zapadnoj) Njemačkoj, Italiji, Češkoj (Čehoslovačkoj), Rusiji (SSSR-u) i drugdje.
Definirao je pojam filmskog odgoja u dvije odrednice, kao odgoj za film i odgoj filmom, gdje je film s jedne strane cilj, a s druge sredstvo, a zalagao se za dječje filmsko stvaralaštvo u klubovima i školskim sekcijama. Njegove su krilatice bile umjetnost ekrana vas obrazuje, zatim pred ekranom razvijate promatranje, pamćenje, maštu i mišljenje, pa ekran tumači svijet i utječe na ponašanje te brinite se za svoju filmsku i televizijsku kulturu, snimajte i vi!
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
