Operacija Mitsubishi
“Nađemo se za pet minuta dolje ispred kluba.”, rekla mi je Rea, djevojka iz organizacije Škole u 21:56. Bilo bi glupo odbiti ovu insajdersku pozivnicu. Pretpostavljam da mi je ovaj poziv upućen jer je Mislav, šef tehnike, ponovio još par puta da je star i otišao spavati pa se oslobodilo mjesto. Iako je naviknuo na cjelodnevne aktivnosti svoje šesteročlane obitelji, odrasli ljudi mogu biti puno zahtjevniji.
Rea je dio ove organizacije zadnje četiri godine, studentica treće godine glume. U pauzama piše svoj prvi diplomski na učiteljskom fakultetu o pozitivnom utjecaju mindfulnessa u edukaciji.
Sišla sam na dogovorenu lokaciju. Pred klubom su se okupili ostali članovi organizacije. Lorena, Karlo, Antonio, Aron i kapetanica Sanja koja je do maloprije nosila kao majmunčića svoju 1.5-godišnju kćerkicu Franku. Franka je bila prava atrakcija svi smo si dozvolili nanašati ju i stiskati po tim mekani dječjim obraščićima kad god bi je zatekli u hodniku. Dijete nije djelovalo oduševljeno, ali iz nekog nepoznatog razloga ljudi se vole patiti stupanjem u prihvatljivi fizički kontakt s odraslima dok si istovremeno dozvoljavaju tu slobodu maziti djecu ili životinje i stavljati ih u krilo bez njihova dopuštenja.
Operacija Mc Drive Mitsubishi je službeno pokrenuta odlaskom na podzemno parkiralište studentskog doma, udobnim smještanjem u Aronov Mitsubishi kombi, s rotirajućim sjedalima iz 93'. Sanja, Rea i Lorena na stražnjem trosjedu, Karlo i Aron naprijed, a meni i Antoniju je Aron profesionalno istreniran uslužnošću okrenuo sjedala u drugom redu.
„Možete si dignuti tuđmance“, dobaci Aron. Mislio je na one bočne naslone za ruke, kao oznaku za predsjednički komfor vožnje. Moram priznat da smo uživali u toj četverominutnoj vožnji do Mc Donaldsa koje je postala ne zamjetno dulja jer su zatvorili pola cesta u varaždinskim centru zbog Špancirfesta. U pozadini se čuje Petar Grašo. Jedinu njegovu pjesmu koju znam je „Hej dušo ko nam brani…“ jer je našoj generaciji Grašo bio prva televizijska ljubav.
Ostavili smo taj sjajni Mitsubishi s krovnim staklima u nekoj mračnoj ulici sa strane i prošetali još 500 metara. Činila se ta šetnja kao neka ekspedicija u obećanu zemlju zvanu Mc Donald's. Na putu do obećane zemlje, naš napaćeni narod je zakrčio ulicu. Djeca leže nasred ceste na asfaltu kao na livadi dok njihovi roditelji stojeći ćaskaju uz alkoholna pića.
Gužva u Mc Donaldsu natjerala nas je da se stisnemo za stolom namijenjenom za četvero, kapetanici Sanji je dodan stolac na čelu. Karlo je kao najmlađi član krenuo sa svojim životnim planovima i opominjao nas da nam je krajnje vrijeme da ih fiksiramo. Lorena planira skoru udaju, Antonio je nastavio žvakati, a praktični Aron je fizički ispunjen hranom već ispunio jednu od svojih želja kupnjom šljaštećeg Mitsubishija koji izgleda kao da ga briše vlažnim maramicama.
Ubrzo je uslijedio povratak u bazu. Petar Grašo je na pozornici pokušavao reprezentirati svoje vokalne sposobnosti, a Sanja i Lorena su kao na rock koncertu skakale po ulici. Cijela tajna operacija nije fotografski zabilježena kako bi se očuvao identitet Aronovog kombija i održalo povjerenje u organizaciju.
Dunja Pantić
|
