Čekajući najbolje
Obilje je popratnih sadržaja na osmom Dubrovnik Film Festivalu, od radionica, masterclassa i filmskih projekcija do kvizova, šetnji po gradu, s vodičem ili sami, i plovidbe Karakom ispred gradskih mira, svih onih susreta sa starim poznanicima ili s novim, razgovora, ponekad poslovnih, o budućoj suradnji, često neobaveznih i opuštajućih, a uvijek ugodnih kao i grad koji nas je obgrlio baš kao da smo njegova čeljad.
Osim Dnevnika Diane Budisavljević, prikazanog na samom početku, u utorak, 15. listopada, u petak smo gledali dokumentarni film Putovanje muzejom Prado kojeg su o najpoznatijem madridskom muzeju (i jednom od najslavnijih na svijetu) snimili učenici španjolske srednje škole Rey Pastor, u okviru programa A Bao a Qu koji potiče osmišljavanje i razvoj različitih projekata povezivanja kulture, stvaralaštva i obrazovanja. Prado je španjolski nacionalni muzej u parku Prado de San Jerónimo po kojem je dobio ime, a u njemu je jedna od najvrjednijih svjetskih zbirki slikarstva i kiparstva, s radovima El Greca, Velázqueza, Goye, Botticellija, Dürera, Rubensa, Tiziana i drugih. Mlade je autore zanimao nešto drugačiji pristup, pa su se fokusirali na restauratorske radionice, laboratorije, tehničke kabinete i ostale sadržaje koje publika inače ne vidi u redovnim posjetima. A večeras se očekuje prikazivanje Zagrebačkog ekvinocija redatelja Svebora Mihaela Jelića (rođenog u Zagrebu 1998. godine) koji je već zbog novog, mladenačkog pristupa dobio niz pozitivnih kritika i reakcija publike.
I vedra večer u Lazaretima za sve sudionike koja je istovremeno bila proslava ovogodišnjeg susreta u kojem se uživa i najava budućeg, kojem se svi već unaprijed raduju.
Dubrovnik je bio važan lučki grad u kojeg su dolazili trgovci i putnici iz raznih zemalja, pa je Veliko vijeće Dubrovačke Republike 27. srpnja 1377. odlučilo, koliko se zna, prvi put u svijetu uvesti karantenu kao mjeru zaštite od unošenja i širenja zaraznih bolesti, posebno kuge. Ni domaći ljudi niti stranci koji dolaze iz kužnih krajeva nisu mogli ući u grad ako prethodno ne provedu trideset dana u izolaciji na otocima Mrkanu, Bobari ili Supetru pored Cavtata. Poslije je karantena organizirana na Mljetu, a početkom Petnaestog stoljeća u Dubrovniku, gdje je 1457. sagrađen lazaret na Dančama, 1533. na Lokrumu, koji međutim nije nikada bio u funkciji, a od 1590. do 1642. građen je na sadašnjem mjestu. Trajanje karantene je produženo na četrdeset dana, a provedbu su nadzirali zdravstveni radnici tzv. kacamorti. Lazareti su kompleks sastavljen od deset dvorana, lađa, između kojih se nalazi pet unutarnjih dvorišta, badžafera, s dvjema kućicama na kat na ulazu i kraju nazvanih kapetanija i janjičarski han, a sve je omeđeno visokim zidom i vratima s morske i kopnene strane. Danas su jedno od središta dubrovačkog umjetničkog života i stvaralaštva te idealan prostor za ugodne susrete ovakve vrste.
Tri su završne natjecateljske projekcije na osmom Dubrovnik Film Festivalu u subotu u 10, 11.30 i 18 sati, dovršava se i rad u radionicama igranog te animiranog filma, glume i govorništva, glazbe i zvuka te fotografije, a u Luži se popodne odvija radionica optičke igračke kao uvod u medijsku pismenost.
A onda svi nestrpljivo čekaju nedjeljnu dodjelu nagrada u 10.00 u Luži, projekciju nagrađenih filmova i zatvaranje ovogodišnjeg DUFF-a.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
