49. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece
Šest varaždinskih tornjeva (a i sedmi se računa?)
Takozvani odrasli obično skrenu pogled prema tlu kad se nađu na nekom skupu pa se očekuje da netko među njima prvi progovori. Trenutak nelagode zna i potrajati, nekada i neugodno dugo.
Nema toga kod mladih sudionika revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece. Čim su predsjednice žirija Maje, jer čelne osobe i stručnog ocjenjivačkog suda i ocjenjivačkog suda djece imaju isto, lijepo ime, rekle da se može, deset se ruku pružilo u zrak. Četvoro odraslih žiranata stajali su pred njima, a desetero vršnjaka iz dječjeg suda sjedilo na pozornici varaždinskog HNK-a, pa su se i jedni i drugi spremno bacili na odgovaranje, dok ih je pitanjima rešetao streljački stroj znatiželjnih autora.
Kojom su se logikom vodili pri odabiru filmova za službenu konkurenciju, a kojom pri dodjeli nagrada? Zašto je ovaj film privukao pažnju ocjenjivača, a onaj drugi nije? Koje bi vrijednosti film morao imati ne bi li zaslužio nagradu? Bilo je naravno i mnoštvo pitanja o vlastitim filmovima, zašto ovaj nije dobio nagradu ili zašto se baš naš nije svidio članovima žirija, a mi smo se tako trudili i veselili radeći ih.
Odgovori su bili jednako zanimljivi. Ima filmova koji su tehnički izvrsni, ali im nedostaje poruka, nisu dovršeni, ponekad se priča gradi dugo i pažljivo, a poanta se zbrza pa se izgubi cijeli smisao, ima i radova koji su mrvicu sumnjivi, previše dobri, a da bi se povjerovalo kako su ih baš snimila djeca. I bilo je toga oduvijek, da se sad ne bismo zavaravali. No, borba za pravi dječji film, od ideje do premijere, nastavlja se i dalje.
Naglašeno je i kako se od dječjeg filma i njegovih autora očekuje inovativnost, svježina i otkrivanje novih pristupa, a ne tek puko preslikavanje već viđenoga na malim i velikim ekranima. Bilo je puno animacija na ovogodišnjoj reviji, a neke su od njih fascinirale poznavanjem tehnike, no i tu je mnogo zamki koje valja izbjeći. Dječje filmsko i videostvaralaštvo nije ili bar ne bi smjelo biti tek puki zanat, dokazivanje kako i mi znamo i možemo napraviti ovo ili ono. Uostalom, dugogodišnje je iskustvo veterana među voditeljima da tehnika i tehnologija napreduje, ali uvijek iznova valja otkrivati, poticati i jačati ideju. Možeš ti imati ne znam kakvu opremu, pa i golemu produkciju, ali ako nema stvaralačkog nerva, uzalud vam trud svirači!
Tako su se svi međusobno razumjeli i ostali si dobri, razišli se bez grča i nezadovoljstva, s nadom da će se opet vidjeti i na novoj reviji i u drugim prigodama, neki i dalje s uvjerenjem da su baš napravili super film, ali eto, nisu ih prepoznali, drugi s novom željom da naprave još bolje, da dokažu i sebi i drugima da su baš pravi autori i da im je film u srcu. S ovima su i naše misli i želje.
S prozora na petom katu, iz hotela se lijepo vidi središte Varaždina, sa svojih šest tornjeva koji se bijelo presijavaju na jesenjem suncu danju, a zlatno naziru u noćnoj tmini. Nekako su najljepši oko tri, kad su noćna kretanja odavno utihnula, a ni jutarnjih šetača još nema. Tek sfumatom orisani rub varaždinskih brega u daljini, iza njih.
Nazire se doduše i sedmi, no on je suvremen, od siva metala i služi kao postolje raznim antenama bez kojih danas nema života ni komunikacije. Ali je toranj! Pa se valjda i on računa? Što bismo bez razgovora, pa i kad su mobitelni, internetski i već nekakvi, koje ova današnja vremena nose?
Važno je da smo se dobro razumjeli, da ćemo se rado nekoga dana vratiti u Varaždin i da ćemo se opet, iduće godine, sresti na novoj reviji.
Duško Popović
|
