49. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece Okti
Mathias Krautsakh je 1807. godine, u jeku napoleonskih ratova, na ondašnjem rubu Varaždina podigao kuću koja je u ovih dvjestotinjak godina sigurno svašta proživjela i koješta vidjela, a i danas svoju sagu nastavlja zanimljivim drvenim ulaznim vratima. Na lijevoj je strani vratno krilo obnovljeno i sjajno i na njemu se koči zlatni broj 11. Desno je krilo oronulo, nedostaju mu od silna otvaranja potrošeni donji dijelovi, možda je tu od samog zidanja zgrade, pa je ovješeno i prašno. Zašto je jedno obnovljeno, a drugo nije? Možda je kuća podijeljena pa su novi vlasnici tako odlučili. Ni med vratima ni pravice! A oba se moraju otvoriti ne bi li se ušlo u dvorište? Koja je to moguća i zanimljiva filmska priča!
Na reviji je bilo baš raznih filmova. Malo (ne)utemeljenog nasilja, puno fantastičnih i nevjerojatnih priča, storija o djeci i njihovu školovanju, o sportašima i glazbenicima i o drugačijima, pa naravno obilje ljubavi, mladenačke, nespretne, tužne (takve su, kažu, jedino prave), mrvicu nestašluka i nepodopština, puno sretnih krajeva, poneka povijest života, koja uglavnom govori o umjetnicima, tu i tamo neka etnografska reportaža, malo nostalgije zbog navika, običaja i poslova koji se lagano gase, pa filmskih citata od Jamesa Bonda do Chaplina, i baš jako, jako puno animacije. Među 88 filmova prikazanih u osam službenih revijskih projekcija čak je četrdeset animacija raznih vrsta, pa bi se varaždinska revija s pravom mogla proglasiti revijom animiranog filma.
Dok se penjemo na sam vrh II. osnovne škole Varaždin, na zvjezdarnicu gdje ćemo gledati magličasti Jupiter i još zamagljeniju Andromedu, kolega mi objašnjava svoje viđenje sustava natjecanja. Čovjek ima 130 kila pa lagano stenje i uzdiše kako se stepenice gomilaju, a teleskop na vrhu čini sve daljim. Kaže kako bi valjalo razdvojiti filmove po vrstama, pa posebno prikazivati igrane, a posebno dokumentarne i još posebnije animirane, koje bi opet valjalo razdvojiti pa vrednovati drukčije one rađene tehnikom pijeska od, recimo, računalnih i 3D. Ja sam bitno lakši (časna riječ!) i brže se penjem pa se sve slabije čujemo i teže razumijemo. Meni se nekako čini da je baš dobro što su filmovi izmiješani pa svi (koji to žele, a uglavnom svi žele) mogu vidjeti sve, a ne samo one koje su sami stvarali i koji su im po vrsti ili izričaju bliži. Mogu onda i procjenjivati viđeno, hvaliti i ako baš treba, kuditi, ali se sutra i sami okušati u nečemu što im se prije činilo dalekim i neshvatljivim, a sada vide da drugi to rade. Pa, kad mogu oni...!
Spuštamo se s tih i drugih popratnih programa, a bilo ih je baš zgodnih, i nastavljamo razgovore. Dobro je. Ljudi smo, već ćemo se nekako dogovoriti.
Da je poživio, Oktavijan Miletić bi u subotu, 1. listopada proslavio 109. rođendan. Pa nas ne bi čudilo da ga obilježi družeći se s mladim filmašima u Varaždinu. Pogledao bi njihove filmove, obratio pažnju na kameru i kadrove, razveselio bi ga kakav novi autorski pristup ili bi, zirnuvši kroza svoje naočale ozbiljnih, tamnih okvira, mladom kolegi ukazao na mogući propust. Konačno, od njega je na neki način sve i krenulo. Okti je bio prvi naš amaterski pa profesionalni autor, redatelj i snimatelj, osnivač Kinokluba Zagreb, noseći cijeloga života stvaralačku iskricu u oku, sklon vedrini i pomaku, i pronašao bi se i u djelima mladih. A tu bi mu svakako bilo mjesto.
Duško Popović |