Filmske prekretnice: “Plastični Isus”Lazara Stojanovića
S FAS-om i Krunoslavom Heidlerom, koje smo predstavili prvim i jedinim filmom “Slučajni život” Ante Peterlića, uronili smo prije nekoliko tjedana u umjetnički i politički buran prijelaz sa 60-ih na ’70-te u Jugoslaviji. Dok je Peterlićev prvijenac izazvao neviđenu odbojnost kod publike, film “Plastični Isus” (1971) Lazara Stojanovića - kojega ćemo u Klubu Pulske filmske tvornice pogledati ovoga četvrtka, 3. travnja, s početkom u 20 sati - svojeg je tvorca smjestio u zatvor.
Plastični Isus
"Plastični Isus" je kontroverzni portret buntovnog filmaša, koji oštro kritizira tadašnji jugo-establišment. Prvi put je zabranjen 1971., kada je autor uhapšen, a drugi kada je poslije dvadesetak godina izvađen iz bunkera te javno prikazan. U oba slučaja u pitanju nije bio film već politika. Zahvaljujući “Plastičnom Isusu” Stojanović je uvršten među redatelje tzv. crnog vala. Ujedno, za njega je 1991. dobio Nagradu međunarodnog žirija kritike na festivalu u Montrealu.
Klasičnu uvodnu riječi ovoga ćemo puta prepustiti filmskoj traci koju nam je za ovu priliku ustupio Institut Tomislav Gotovac. Tako ćemo o “Plastičnom Isusu”, njegovom nastanku, prijemu i sudbini, doznati više od glavnih aktera putem isječaka iz dokumentarca “Zabranjeni bez zabrane” (2007, Srbija) Milana Nikodijevića i Dinka Tucakovića. U filmu se govori o najplodonosnijoj i najslavnijoj epohi nekadašnjeg jugoslovenskog filma, o tzv. crnom talasu, političkim i ideološkim zabranama koje su šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka pratile najznačajnije filmske autore i njihova u svijetu nagrađivana djela, te ideološko ludilo koje je prekinulo mnoge značajne autorske karijere
Plastični Isus
LAZAR STOJANOVIĆ: PLASTIČNI ISUS, 1971., Jugoslavija, 73 min.
Zagrepčanin Tom, bez sredstava za život, pokušava se baviti filmom u Beogradu. Nekako preživljava uz žene koje ga prihvaćaju. Ne vjeruje ni u koga, ne poštuje ništa, osjetljiv je na poredak i silu, na vođe i ideologije, te je u stalnom sukobu s važećim poretkom. Pošto ga je napustila luckasta Amerikanka, Tom se vezuje za ženu čiji je muž u inozemstvu. Glavna radnja isprepliće sitne svakodnevne događaje i krupna povijesna kretanja pred 1968. godinu, ali i suvremena te prošla zbivanja, sve pod budnim okom raznih vođa. Lazar Stojanović je u film ubacio arhivske snimke ustaša, četnika, Hitlera i Tita, pomoću kojih uspoređuje režime. Također, u njemu se prvi put pokreću tadašnje tabu teme, poput homoseksualnosti i promiskuiteta, a i prvi put se u jugoslavenskom filmu pojavljuje goli muškarac.
Plastični Isus
Režija i scenarij: Lazar Stojanović
Producent: Sreten Jovanović
Snimatelj: Branko Perak
Montaža: Lazar Stojanović
Glume: Tomislav Gotovac, Svetlana Gligorijević, Vukica Djilas, Kristina Pribičević, Živojin Gligorjević, Malanija Bugainović, Mida Stefanović
LAZAR STOJANOVIĆ
Lazar Stojanović (1944.) je srpski filmski redatelj, kazalištarac, kritičar, predavač, urednik publikacija. Njegovo javno djelovanje u značajnoj mjeri obilježava neslaganje s vladajućom politikom, ranije Jugoslavije, a sada Srbije. Po političkom opredjeljenju sebe opisuje kao radikala, a osobno kao anarhista.
Stojanović se rodio i školovao u Beogradu, gdje je najprije studirao psihologiju. Potom je na tamošnjoj akademiji upisao filmsku režiju, a u sklopu studija napravio je dva filma “Zdrav podmladak” i “Plastični Isus” (u oba je zapaženo surađivao njegov kolega iz Zagreba, Tomislav Gotovac). Hapšen je i tijekom studentskih dana i pred kraj služenja vojnog roka, kada se sumnjalo da podriva titoistički sistem. Tako se pod povećalom našao diplomski film "Plastični Isus", koji je dotad malo tko vidio jer nije imao službenu dozvolu za prikazivanje. Vlastima se on doimao kao nečuvena provokacija, ironično seciranje svjetskog totalitarizma, s neušminkanim kadrovima Josipa Broza Tita, koji se sprema održati jedan od najvažnijih govora u karijeri. Stojanovića su strpali u zatvor, a ukupno s razdobljem u kojem se protiv njega vodila istraga u njemu je proveo tri godine.
Lazar Stojanović
Prvu priliku za profesionalni angažman ponudio mu je prijatelj i redatelj Ljubiša Ristić (čija je svadba zabilježena u "Plasičnom Isusu"). Iako je dotad radio nepotpisan kao script doktor na nizu filmova, Stojanović je 1980. službeno naveden kao koscenarist produkcije Jadran filma "Luda kuća", provokativne ali komercijalno katastrofalno primljene prerade dječje ratne priče.
Tijekom posljednjih 15 godina Stojanović živi i pretežno radi u SAD-u. Veliku buru podigao je 2007. njegov dokumentarac “Škorpije: spomenar”, koji sadrži 12-minutni autentičan i jeziv snimak likvidacije muslimana od strane srpskih paravojnih jedinica u Trnovu u Bosni 1995. Prvi put on je prikazan na Kanalu 92 iste večeri kada su pripadnicima Škorpija izrečene presude, ali unatoč nevjerojatnoj gledanosti koja se mogla usporediti samo s nogometnom utakmicom narednog dana film je obavio veo šutnje.
Iako nije naveden kao takav, Stojanović se smatra koautorom važnog BBC-jevog dokumentarca "Srpske freske" Pawela Pawlikowskog iz 1993. Film je samo prividno etnografski, a poznat je po nevjerojatnim snimkama u kojima Radovan Karadžić pokazuje ruskom piscu Eduardu Limonovu kako da mitraljezom puca na Sarajevo. Karadžića, aspekte njegove osobnosti i djelo, Stojanović je 2005. obradio u dokumenatrcu "Život i priključenija Radovana Karadžića".
|
