english
vijesti
kolumna M. Pansini
članice HFS-a
download
filmski kviz
o nama
produkcija
nakladništvo
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 

Ivan Ladislav Galeta, prijatelj, čijem sam se radu divio

Danas, 7. siječnja 2014. umro je Ivan Ladislav Galeta, prijatelj, čijem sam se radu divio.

Njegovo je stvaralaštvo - za stalno prisutno među nama - neobično koherentno, beskrajne jasnoće, ocrtanosti, ali opet tako bogato raznolikošću.

Snimao je filmove, videa u klasičnome formatu, ali i kao proširene izvedbe (prošireni film); snimao je filmove bez zvuka (kao čiste vizualne objekte), ali i filmove u kojima je u središtu obrade - zvuk (kao zvukovno-vizualne objekte); snimao je i izlagao fotografije i fotografske serije, ali je priređivao i foto-instalacije; prezentirao je ponajviše svoje vlastite filmove, ali i prezentacijski-performativno aranžirao tuđe; izrađivao samostojne likovne objekte, ali i osobite likovne postave objekata (instalacije); sve je to izlagao u klasičnome vidu perceptivno usmjerene prezentacije, ali je mnogokada svoje radove uključivao u osobit sklop likovno-verbalne (predavačko-tumačilačke) prezentacije u kojoj je verbalna autorova interpretacija pdučava u percepciji njegova djela; mnoge je svoje nacrte i obrazloženja projekata zadržao tek kao pripremni "materijal", ali je mnogokoje objavljivao kao samostalne tekstualne radove ili kao sastavni dio izložbe središnjega rada...

Galetino se stvaralaštvo tako klizno kretalo između nekoliko standardiziranih medija - filma, videa, likovnog djela (fotografije, skulpture, dizajna), glazbe, usmenoga predavanja, književnoga djela; između više standardiziranih "intermedija", odnosno "multimedija": fotografske, filmske, video, objektne... instalacije, performanse, prošireni film, i dr. klizeći preko njihovih granica kao da ih nema, odnosno nalazeći u "graničnim" područjima jednako fascinantne stvaralačke izazove kao i u "središnjim".


Ivan Ladislav Galeta

Zapravo, Galeta svojim stvaralaštvom i nije davao svojemu sustavnome pratitelju mogućnost da njegovo djelo shvati drukčije nego kao kontinuirano, izrazito koherentno stvaralačko traganje bez ikakvih unutarnjih "disciplinarnih" granica, odnosno bez ikakva "prebacivanja" s jednog na drugo. To što se pri praćenju Galetina rada zateknemo, primjerice, sad u galeriji na likovnoj izložbi, sad u zamračenoj dvorani pred projekcijom, sad u osobitoj projekcijskoj prigodi (npr. usporednoj koordiniranoj projekciji dvaju tuđih filmova), sad u predavačkoj dvorani... sve to postaje sastavnicom vezana doživljaja, tek još jedna prigoda da se slijedi trag razrade jednog te istog, vrhunski dojmljivoga stvaralačkoga opusa.

Ono što je na prvi pogled osobito - konstantno i koherencijsko - u toj izrazitoj varijabilnosti, jest neprevidiva, čista začudnost kojom nas suočava Galetino svako pojedinačno djelo.

Galetina djela na svojeg recipijenta ostavljaju gotovo isto onakav osjećaj zaintrigirane zatečenosti kako to čine Escherovi paradoksalni grafički prizori. Primjerice, bilo da je u pitanju nadnaravni osjećaj koji dobivamo kada projektorom (i filmskom slikom) Galeta šeće po zidovima projekcijske dvorane čuvajući dojam kako lik u slici doista hoda duž zidova (Lijevo-desno, 1975/79), bilo da jedan te isti (tuđi) film dvostruko projicira na isti ekran, ali pomaku od nekoliko sekundi, pa istodobno gledamo dvije vremenski razmaknute faze istoga tijeka zbivanja (Dva vremena u istom prostoru, 1976), bilo da nas tjera da u čudnovatim klavirsko-izvedbenim/filmsko-izvedbenim kombinacijama razabiremo izvedbu istoga glazbenoga komada (Naprijed-natraga: klavir, 1977), da nas suočava s izložbenim skupom "nemogućih objekata" (Projekti, izvedbe, realizacije, 1979), fotografskom transformacijskom serijom (naočale, 1978), s prostorno nemogućim varijacijama videosnimke kontinuirane igre ping-ponga (Ping-pong, 1976-1978), da nas zatiče fascinantnom usidrenom konstantnošću lopte/sunca u vrtoglavom dinamičnom okruženju vaterpolo igre (Water Pulu 1869 1896, 1987) ili nas tjera na očaranost poetski zatečenim i poetski obrađenim “slikama sa seoskog imanja”…  End Art, 2000 i nadalje) i  toliko toga drugoga - u svakom smo Galetinu radu svježe fascinirani otkrićem osobite, prije nezamislive pravilnosti, otkrićem omogućenim upravo odstupanjem od, pa i narušenjem neke od najelementarnijih, najnesumnjivijih, najpretpostavnijih zakonomjernosti našega opažanja i shvaćanja. Na naše zaprepaštenje, Galeta nas narušenjem očekivanih zakonomjernosti ne odvodi u kaos, nego u nov iznenađujući kozmos, kozmos koji se temelji na osvježenoj percepciji, na reviziji samih mehanizama na kojima se temelji naša precepcija svijeta i našeg odnosa prema svijetu.

Epiteti kojima sam popratio utvrđivanje "začudnosti" Galetinih izvedaba - "neprevidiva", "čista" začudnost - nisu tek dekorativni, retorički povišavajući, već su opisno-određujući. Galetine su izvedbe, naime, toliko precizno zamišljene, komponirane, s tolikom vještinom ostvarene (vrhunskim metierom) da se začudna komponenta pojavljuje u doista "čistome" vidu: jako, neodoljivo, s trajnim dojmovnim odjekom. Doista, sa zanatskog stajališta gledano, svi su izlošci Galete vrhunske tehničke izvedbe, ali izvedbene tehnike koja očito nije "disciplinarno" uhodana, naslijeđena, već prigodno "izumljena" i do vrhunskoga standarda dotjerana upravo za specifične dojmovne svrhe danoga djela.

Međutim, Galetina postojana tragalačka inovativnost ne bi mogla opstati, niti bi mogla davati sve složenije i složenije forme tijekom godina Galetina djelovanja da nije ravnana dubljim svjetonazornom motivima. Jedno je otpočetka bilo sigurno i neodoljivo jasno u Galetinu slučaju: njegova djela nisu bila plodom tek serijske "triksterske" dosjetljivosti, već ozbiljne metafizičke zaokupljenosti.

Prva su, naime, Galetina djela (neka i u polaznoj, amaterskoj fazi) neskriveno odvala Galetino bitno religijsko-mističko nadahnuće (Metanoia, 1969; Prizemljeno sunce, 1971). Iako potonja Galetina istraživanja nemaju onih nasljeđenih znakovnih signala religijsko-mistične orijentacije koje još imaju ovi prvi filmovi (te i po tome pokazuju nezadrživ stvaralački napredak), te danas ovi Galetini temelji ne moraju biti lako odgonetivi iz samih njegovih radova, ne mogu a da se ne osjete kao "dubina" u njegovu djelu.

"Eksperimentalistička" začudnost koju izbistrava Galeta u svakome svojem djelu rezultantom je traganja za "drugim poretkom" iza ovog "prvog", dnevno vidljivoga. Taj se poredak ne da izravno iskazati, ali se dadu rekonstruirati uvjeti da se u njega "prebaci". Čini se da Galeta upravo to nastoji postojano raditi, svakim svojim djelom uvijek nanovo, tražeći nove pristupe istome: Galeta nastoji stvoriti uvjete da se sam, ali i svaki poklonik njegova djela, "prebaci" u "svijet druge zakonomjernosti", svijet otkrovenja, otkrovenja duhovnih veza kojih u "našem običnome svijetu" nema, ili se ne mogu nikako uspostaviti našim uobičajenim spoznajno-doživljajnim "instrumentarijem". Njegova posljednja faza kao da ponovno oživljava ovaj mistični poriv udubljivanjem u poljodjelna civilizacijska počela, tek prividno u “ekološkom trendu.

Stvaranje uvjeta za mističko prosvjetljenje vrlo je osjetljiva i materijalno, tehnički konkretna stvar, sva ovisi o istačanostima izvedbe i maksimalnoj kontroli okolnosti recepcije. Otuda Galetina "zanatska" brižnost oko oblikovanja njegovih djela i izložbeno-izlagačkih okolnosti njihove prezentacije. I ponovno valja naglasiti: njegova preciznost i izvedbena savjesnost nije bila posljedicom besciljne pedantnosti, nego samosvjesnom i neizostavnom polugom za izvedbu teškoga zadatka Galetina stvaralaštva: prijenosa u "drugu stvarnost" duhovne svježine.

Zahvaljujući ovim ključnim osobinama, Galetino je djelo odmah privuklo duboku pažnju, i probrane publike, i kritičara, ali i inozemnih galerija, festivala i škola. Galetin se rad odmah prepoznao kao stvaralaštvo što pripada vrhuncima suvremenoga eksperimentalnoga filma i videa, odnosno struje "nove umjetničke prakse"; pozivan je na izložbe i festivale, djela su mu otkupljivana, priređivane velike retrospective, dobivao je proizvodno gostoprimstvo i potporu u inozemstvu, uključivan u svjetske antologije i stalne postave. Njegovo je stvaralaštvo danas kulturno-povijesno nezaobilazno, ali je takvim, treba naglasiti, ne toliko po formalnim priznanjima, nego po svojim unutarnjim vrijednostima koja je teško ne prepoznati znalcu, odnosno iskrenu i sklonu doživljavatelju.

Hrvoje Turković


pošalji link | verzija za printanje

Pulska filmska tvornica predstavlja Davora Sanvicentija 19.02.2014.
Filmski programi u kinu Tuškanac, Tuškanac 1 od 17. do 22. veljače 2014. 14.02.2014.
Tri programa, i još 14.02.2014.
Sunčica Fradelić predstavlja Kino klub Split 13.02.2014.
Tri crnogorska filma 11.02.2014.
Besplatna Radionica snimanja Kristijana Burlovića 11.02.2014.
Blankova filmska škola 10.02.2014.
Ciklus predavanja o filmskoj produkciji: Boris Poljak 10.02.2014.
Edukativna platforma u Berlinu 10.02.2014.
PRIJAVE ZA KARLOVAČKI FILMSKI SPEKTAKL SU OTVORENE – NEMOJTE DRŽATI SVOJ TALENT U MRAKU! 07.02.2014.
3491-3500/5859
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta