(ultra)kratki
Prvi je film Igora Bezinovića bio dokumentarac Natprosječan, snimljen 2008. godine, dok je još studirao filmsku i tv-režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Film je bio po glasovima publike proglašen najboljim na ZagrebDox-u, a sudjelovao je s njim i na festivalu MedFilm u Rimu odnosno na Skena Up u Prištini. Slijedili su dokumentarci Nepovratno (2009), TDZ-za uspomenu i dugo sjećanje (2009) i Susret (2010), pa čini se kratkotrajan izlet u igrani film Goli sati (2011), a zatim povratak dokumentarnim filmovima s autorovim najpoznatijim radom, dugometražnim ostvarenjem Blokada iz 2012. Gotovo 200 sati materijala snimljeno je 2009., u vrijeme studentskog štrajka, a montaža je potrajala pune dvije godine, no rezultat je bio izvrstan rad o brojnim manama hrvatskog obrazovnog sustava, sporim i neodlučnim fakultetskim upravama i razjedinjenom i neusklađenom studentskom korpusu. Iste godine nastaje i dokumentarni Samoupravi film.
Bezinovića međutim zanimaju i filmske minijature, opet uglavnom dokumentarnog sadržaja, pa je u program što je u subotu održan u Rijeci uvrstio osam naslova od kojih najkraći traje pola minute, a najduži tri i pol. Prikazano je Čekanje, snimljen 16. kolovoza 2012., za vrijeme prosvjeda zaposlenika INA-e iz Omišlja zbog devetomjesečne neisplate plaća, kada su radnici blokirali Krčki most. Brojni domaći i strani turisti isprva uglavnom bjesne zbog čekanja s djecom na užarenom suncu, ali mijenjaju stav kad shvate očaj ljudi koji imaju svoju djecu, a nemaju ih čime nahraniti jer njihove uredno zarađene plaće mjesecima ne stižu. Iste je godine, u lipnju, snimljen i Belvedere bar, za vrijeme autorova putovanja trajektom iz Splita u Rijeku i s izlaskom putnika iz trajekta kao refleksijom Izlaska radnika iz tvornice. Zgrada iz 2013. govori o spomeniku NOB-e na Petrovoj gori, sagrađenom 1981., zatvorenom 1991. i zatim ostavljenom da se lagano urušava sam u sebe, uz pomoć lovaca na sekundarne sirovine, a Cartolina de Momjan 2, od 2. i 3. kolovoza 2013. o 289 stanovnika istarskoga gradića i začudnoj sličnosti u detaljima naselja čija imena završavaju na –an, dok je Skok, snimljen 30. kolovoza 2013., storija o skokovima s mosta u Mostaru prije kojih skakači, kao u kakvoj priči Ernesta Hemingwaya s karipskih otoka, od promatrača traže novac za svoje umijeće i hrabrost. Konačno, dokumentarac Dom je tamo gdje je srce, snimljen 2013. u domu Marije Janeković u Petrinji govori u sudbini ratnih prognanika i povratnika. Iz 2014. su filmovi Olovka i papir, koji se bavi jednostavnim ocrtavanje obrisa ruke na papiru, a iz novogodišnje noći s 2013. na 2014. je film Estetika glazbe, snimljen u Beogradu.
Rođen u Rijeci 1983. godine, Bezinović je diplomirao i filozofiju, sociologiju i komparativnu književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uvijek naglašava kako projekcije svojih filmova doživljava kao mogućnost za susret i razgovor s publikom i sudionicima filma, proširujući na taj način njihov društveni utjecaj. Piše za filmske i druge časopise koji se bave kulturnim temama, kao Hrvatski filmski ljetopis, Gordogan, Zarez i Re, ali i u stručnim sociološkim i filozofskim glasilima poput Diskrepancije i Revije za sociologiju. Voditelj je filmskih razgovora u Dokukinu, surađuje sa Subversive Film Festivalom, stalni je suradnik udruge Restart u kojoj vodi Školu dokumentarnog filma i član kolektiva -/+. Bio je i član žirija Festivala mediteranskog filma u Rimu i ZagrebDox-a odnosno Revije hrvatskog filmskog stvaralaštva.
Duško Popović
|
