Ljubavni rastanak
Na početku ljubavi nisu potrebne riječi. Trebaju nam pogledi, uzdasi, treperenja, dodiri, snovi….I, ostvarenje! Na kraju, već, riječi su važne. Rastajemo se uz objašnjenja, rasprave, optužbe, gorčinu. A teško je kad ne znamo dobro jezik onoga drugoga, pa ne možemo ni povrijediti kako treba.
Prvo je Goran Marković na Vaclavskim Namestima, u srcu Praga, upoznao jednu prodavačicu gramofonskih ploča. Pa se zaljubio. Ljubav je bila istinska i prava, duboka, kao Praško proljeće. Kad se preko ljeta otputio u Beograd, bilo mu je teško da se, makar i privremeno rastanu. Čeznuo je i jedva čekao da se u jesen vrati. Poslao brzojav neka ga njegova ljubav čeka na aerodromu. Nije došla. Nazvao njenu mamu (mamička je sve znala, naravno) i pitao gdje je cura. Nije znala. Pa pitao je li došao njegov brzojav. Došao je, neki. Pa, pročitajte ga, zavapio je Goran. U brzojavu je pisalo: Sretno stigao u Split, volim Te, Lordan.
Tako je prodavačica ploča postala dragom drugoga polaznika Filmová a televizní fakulta Akademie múzických uměni v Praze, slavne FAMU, osnovane daleke 1946. godine kao jedan od tri ogranka praške Akademije scenskih umjetnosti i cijenjene po cijelom svijetu. Često se ta grupa polaznika FAMU iz bivše Jugoslavije koja je tamo stigla u drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća naziva Praškom školom. Uz Lordana Zafranovića i Gorana Markovića, tu su bili i Rajko Grlić, Goran Paskaljević i Srđan Karanović te snimatelji Predrag Pega Popović i Živko Zalar i Karpo Godina, koji je i snimatelj i redatelj. Lordanov sedamdeseti rođendan poslužio je kao povod okupljanja generacije koji je 12. svibnja upriličen u kinu Tuškanac, a na kojem su se (osim Karanovića, kažu opravdano odsutnog) našli svi skupa, pojačani Krunom Heidlerom koji je prije i poslije Praga bio producentom kratkih i igranih filmova većini njih.
I odmah se pokazalo da su im praške godine bile posve različite. Neki ih pamte po sivilu i depresiji koja se osjećala u socijalističkoj Čehoslovačkoj, neki po šarmu podzemnog Praga (i Pražanki), po večerima ispunjenim druženjima i razgovorima, uz mađarsko vino Bikavér, drugi po karijerama koje su ostvarili poslije povratka iz Praga, od kojih su mnoge bile disidentske, sve do danas, po pokušajima da njihov filmski izričaj bude drugačiji i po brojnim uspjesima koje su postigli.
No, svi su se složili da je velika vrijednost FAMU bila što ih je učila zanatu, a ne umjetnosti. Zanatu u najboljem smislu te riječi jer da bi se moglo nešto mijenjati valja prvo sve naučiti o suštini. A umjetnost ovisi o talentu, znanju, upornosti i sreći. Svega je kod svih bilo u izobilju. Doduše, sreće nekako najmanje.
Iako dobri prijatelji, nisu nikada bili organizirana skupina, i svoje su filmske karijere gradili svako za sebe. Zagrebački je susret, kojeg su organizirali Ambasada Republike Srbije, Društvo hrvatskih filmskih redatelja i Hrvatski filmski savez, bio stoga izuzetna (i po svemu sudeći neponovljiva) prilika da se svi nađu i porazgovaraju o sjećanjima, razmišljanjima i stremljenjima. I ma kako to tužno moglo zazvučati, bio je to svojevrsni rastanak.
I na kraju one ljubavne priče, valjalo se rastati. Kako Lordan nije dobro znao češki, a prodavačica ploča se malo spoticala o hrvatski, među njih je (doslovno) sjeo Rajko Grllić. Pa je prevodio za oboje sve gorke i razočarane izjave kojima se okončavala njihova veza. Ljubavni rastanak u troje. Tužan, kao svaki kraj. Češka priča.
Duško Popović
|
