„Kad srce govori - usta šute…“
Više se ne sjećam zašto sam došao k Veri. Možda samo da je pozdravim? Uglavnom, nađoh je kako razgovara s nekim, pomoću mobitela, i činila mi se pomalo zabrinutom. Pokazalo se da je riječ o Mladenu Matičeviću, filmskom režiseru iz Beograda, i da bi trebalo otići po njega, autom, jer bi morao dovesti nekoliko skupih teleobjektiva za snimanje dokumentarca o Arsenu Dediću.
Prvi sam puta čuo da se tako nešto sprema. Ideja se činila posve neobičnom, režiser iz Beograda, ostatak ekipe iz Zagreba, Splita, Bjelovara… I sada sve ovisi o tome kako će se prenijeti ti teleobjektivi. Snimanje počinje za dva dana, treba nešto poduzeti. Odjednom, Vera me pogleda kroz oblak dima: „Što radiš sutra?“. „Pa, ne znam, ali nešto mi govori da ćeš mi Ti reći“, odgovaram još ni ne sluteći da ću ja dobiti taj zadatak.
Arsen Dedić
A sutra putujem za Beograd. Trebalo mi je četiri sata da dođem, othrvavanje sa željom da putem svratim u moj Vukovar, nekoliko minuta čekanja kraj Arene u Novom Beogradu da se Mladen pojavi (sinoć smo se dogovorili o detaljima, ali čovjeka vidim prvi put u životu pa se osjećam pomalo izgubljen dok šećem posve sam na ogromnom i praznom parkiralištu i čekam), brzo upoznavanje nakon kojega Mladen uskače (dobro, uvlači se, onako golem, u moj mali auto), vožnja u centar, most pa uzbrdo, Terazije, Skupština, bulevari i uličice s kaldrmom, i trolejbusi koji vrludaju lijevo desno, umjesto da se kao stari, dobri tramvaji drže pruge, desetak minuta stajanja pred nekom zgradom dok se Mladen ne pojavi s dragocjenim teleobjektivima spakiranim u aluminijski kovčežić, kojeg vežemo na stražnje sjedište, pažljivo, kao da je dijete (nešto se spominje da stvari u njemu vrijede 100.000 eura), pa opet uličice i bulevari, nizbrdo pa most, i put do Zagreba. U Beogradu sam bio sve skupa sat vremena. Neki dobronamjerni ljudi, čuvši da idem tamo, spominjali su mi Skadarliju, Dunav i Savu, noćni život, što ti ga ja znam… Ma, kakvi. Film je to.
Na povratku najviše vremena potrošismo na granici. Trebalo je sve te teleobjektive prijaviti, ispuniti gomilu raznih carinskih dokumenata, pa taman kad smo prešli jednu stranu, sve to ponoviti na drugoj.
Čudo jedno koliko se ljudi upoznaju na putu. Prvi se put vidjeli, a raspričali se k'o veliki. O mraku kinodvorane koji nas obojicu fascinira, o dragim ljudima, malo o politici, naravno, i puno o Arsenu. Kako sam koristio njegove pjesme udvarajući se djevojkama, jer su bolje od mene govorile o čemu razmišljam i kakav sam (ili, kakvim sam želio biti), o složenosti njegova lika i djela, o Mladenovim vizijama snimanja i redateljskoj koncepciji (zato ti teleobjektivi i ostalo), o drugim članovima ekipe i suradnji, o dječjem filmskom stvaralaštvu i revijama, kampovima i ostalom, o mom eventualnom uključivanju u ekipu filma…
Zagreb nas dočekao noćnim svjetlima. Pojavio se i Boris Poljak, snimatelj filma, pa su njih dvojica odmah udarila po redateljsko-snimateljskim dogovorima i ostalom, a ja se lagana pokupio.
Sutra me nazvala Vera. Kaže sve je dobro i sve je za pet ali smo u žurbi uzeli pogrešnu kutiju. Pravi teleobjektivi ostali u Beogradu. Valja nama preko rijeke, ponovo!
Snimanje je potrajalo dugo, zbog raznih razloga. Svatko ima svoju priču. I to je najbolje u svemu. A film? Zaborave se sve te muke i problemi i samo se zagleda u filmsku priču. Sve je dobro.
Duško Popović
|
