Oblici i boje
Već je na prvi pogled posve jasno da ovogodišnja simbolika 19. filmske revije mladeži i 7. Four River Film Festivala asocira na svjetlost, koja je esencija filma. Četiri žarulje među kojima je film u boci bacaju ispod sebe debeli snop svjetla, i nije čudo da su božanski uzvišene, a mi, željni dobra filma, skutreni u strahopoštovanju ispod njih. Oni stariji bi tu možda našli i tragove davnašnjih parola elektrifikacija + industrijalizacija… ali opet bi utisak bio isti.
Taj snop svjetlosti je tipično, karlovački žut, možda zlatan, ali svakako toliko moćan da razbija mrkli mrak sumnji, neznanja, nevjerovanja i nerazumijevanja, unosi tračak nade, pokazuje kako nije sve tako crno i besmisleno, i ta heraldička kombinacija crne i zlatne, žute boje nameće se svakome kao sukob dobra i zla, u kojem se, kao u vječnim, starim filmovima, pobjednik unaprijed zna. The end!
A opet, drugi pogled nosi nas u filmske i stvarne daljine, jer uviđamo da nije riječ o žaruljama koje bacaju svjetlost nego o visokom tornju na čijem su vrhu lukovičaste kupole s dalekog Orijenta, ma što Orijenta, iz nekog drugog svijeta, kakvog intergalaktičkog carstva u kojem vladaju kosooki despoti, a mudraci u usamljenim dvorcima rasipaju u noć eonska znanja koja zrače sjajem što ga ljudsko oko teško može izdržati.
Ili su to možda žarka srca okrenuta naopako, vječni simboli nepobjedive ljubavi koja će nadvladati himbu i jal, dobrote i plemenitosti koja se pretapa u umjetnost, i ponovo izrasta iz nje?
Ili suze koje same teku, zbog radosti i zbog tuge, svejedno, kao vidljivi trag emocija, kao neskriveni pokazatelj da smo ljudski ranjivi i meki, a samo se pravimo nepovredivima i strašnima?
Ledeni kristali nastali od pjenušca u kojem su još zarobljeni mjehurići radosti i užitka, koje valja uzeti u ruku i prisloniti na obraz ne bi li se otopili i zasuli nas vedrinom?
Svatko će odabrati oblik koji mu pruža najviše veselja i sreće, sklad boja koji mu budi najmoćnije misli, kombinaciju koja potiče najsmionije čežnje, i kadar koji donosi smirenje.
Sve je to film, posebno mladenački, koji se nije posve otrgnuo od djetinjstva (i nikada neće!), a nije još ni sasvim zakoraknuo u zrelost, pa pršti i od jednog i od drugog. Film koji se već godinama po te četiri karlovačke rijeke slijeva sa sve četiri strane svijeta, i čiji autori dolaze da bi se skupa s gledateljima iznova opijali čarima svjetla zarobljenog u projektoru pa oslobođenog u eksploziji oblika i boja u našem oku.
Sad, budimo iskreni, dolaze i donose svoje filmove i ne bi li se dokazali boljima, uspješnijima i zavodljivijima od drugih, pa otišli dalje odnoseći tu bocu s filmom u njoj, kao čvrsti, a stakleni, dokaz da su baš oni izabrani među ljudima.
I to je isto dobro. Želja za pobjedom u svakome je od nas, ponajviše dok smo mladi. A ovo je susret mladosti i vedrine.
Karlovačka je, žuta filmska revija i festival mladih prividno izgubila prirodnu potporu, ne odvija se više u sjaju opala lišća, zlatne, rumene i žute boje jeseni zamijenilo je zelenilo proljeća i cvijeća, a opet kao da je to samo simboličan i zbiljski povratak mladosti i svježini.
Sve su karlovačke boje istodobno boje filma. I sve nas odnose u snove kakve mi sami želimo sanjati.
Duško Popović
|
