Oluje se uvijek vraćaju kući
Zadnja je premijera održana ove godine u kinu Tuškanac bio dokumentarni film redatelja Petra Krelje Oluje se uvijek vraćaju kući. Poslije Zorana Šipoša i njegove Jasne (1992), Suzaninog osmijeha, Kukuruznog puta i Hrvatskog triptiha, pa Na sporednom kolosijeku ili Slika rata (sve iz 1993), Krelja se ponovo vraća ratnim temama, ali s odmakom protekle dvije decenije i nešto drugačijim diskursom.
Pedesetominutni je dokumentarac dobrim dijelom snimljen kao ispovjedni iskaz hrvatskog branitelja i pisca Roberta Međurečana, jednog od onih mladića koji su u rat krenuli, a da nisu imali ni brige ni pameti, kako se još ponekad govori u Slavoniji. Zaigrani i opsjednuti rockom i prvim ljubavnim iskustvima, sa šlagom nacionalnih osjećaja i samouvjerenosti, sjedali su u automobile i s krunicama oko vrata kretali ka frontu, onako, bez puške i čizama, u farmericama, kako to već priliči generaciji.
Autor poznatog romana Prodajem odličja, prvi vlasnik i drugih uspješnica, ratni pripadnik 102. brigade Robert Međurečan iz prve ruke i vlastitih uspomena progovara o stvarima o kojima se najčešće šuti. Ima tu i prikaza ratnih zločina, kada hrvatski vojnik ubije razoružanog neprijatelja, pa se i sam ubije nekoliko godina poslije, nakon razgovora s majkom svoje žrtve i kada spoznaja postane neizdrživa, poslijeratnih snalaženja nekih hrvatskih branitelja, onih koji si nisu na vrijeme, makar i uz dva svjedoka, osigurali kakvu mirovinicu, ali zato što to nisu htjeli, jer se nisu za to ni borili, oštre i precizne kritike onih koji su ratne godine proveli u bespoštednoj borbi za materijalnim pa i društvenim uspjehom i položajem i danas su dio hrvatske elite, a ima i puno neprospavanih noći, kad se o svemu tome razmišlja, kad se oluje uvijek vraćaju kući i donose novi nespokoj. Kad čovjek postane svjestan svega što se dogodilo i na što nije mogao nikako utjecati.
Središnji se događaj u ratnom putu Roberta Međurečana zbio 13. prosinca 1991. godine, blizu mjesta Šišinec na Kupi. Dvadeset i više godina je prošlo, a nije se nikada saznalo što se doista dogodilo. Tek, netko je osmislio i naredio prijelaz hladne rijeke i stvaranje mostobrana na drugoj obali, a sve je okončano totalnim promašajem i gubitkom više desetaka mladih života. Čak se niti ne zna točan broj, procjene su oko sedamdeset i više, na žalost samo više. U proboj su krenuli uglavnom mladi vojnici, bez borbenog iskustva i potrebne spreme i opreme, u krivom trenutku, na krivome mjestu. Je li to bila suluda zamisao nekog samoproglašenog stratega koji je htio prekonoćnu vojničku slavu, nepromišljena (ili, dobro promišljena?) politička ideja, diverzija ubačenih agenata stranih sila, trenutak gubitka svijesti i savjesti, ništa od toga, ili sve to? Tek, ledena Kupa je odnijela mlada tijela i samo neka položila na svoje obale. I, nije se dogodilo ništa. Sve je zaboravljeno, jer se tako moralo ili htjelo. Kupa mirno teče, i danas.
Petar Krelja, filmski kritičar i publicista, radijski i televizijski novinar i urednik, autor je više od 250 filmova, ponajviše dokumentaraca ali i pet cjelovečernjih igranih filmova, a uvijek su ga zanimale sudbine malih ljudi, onih kojima se poigravaju tzv. veliki, opravdavajući svoje djelovanje višim ciljevima nacije i vjere, ideje i stranke, povijesne zbiljnosti i drugih neminovnosti u kojima mali po običaju stradaju, a veliki se nekako uvijek izvuku pa nastave po svome.
Film je snimljen u produkciji Hrvatskog filmskog saveza i uz financijsku potporu Hrvatskog audiovizualnog centra te Grada Zagreba.
Duško Popović
|
