Tri, ali dva!
Prvi put u petak, 23. siječnja, a zatim reprizno i u nedjelju, dva dana poslije, na Prvom pa na Drugom programu HRT-a, u emisiji Pozitivno urednika Marija Raguža prikazan je trominutni prilog videonovinarke Sanje Kos-Bojanić o Krunoslavu Heidleru.
Na stane puno u tri minute, pa ipak bilo je riječi i o njegovih pet godina na čelu tadašnjeg Kino saveza Hrvatske gdje je od 1963. obavljao dužnost tajnika i za tih nekoliko godina osnovao čak stotinu i pet, ili više, ponajviše dječjih ali i drugih kinoklubova po Hrvatskoj, o dugogodišnjoj strasti prema fotografiji kojom se i danas bavi, a često je bio i nagrađivan, o fotografskom dokumentiranju Podravine i snimanju filmova o starim obrtima, o FAS-u čiji je bio osnivač i direktor od 1967., i tek u tragovima o njegovom radu kao snimatelja, montažera, glumca, producenta i redatelja, a najčešće organizatora jer Kruno kaže da je organizacija njegovo životno zanimanje.
Krunoslav Heidler rođen je 27. kolovoza 1932. u Vitezu, pa se i danas smatra i naziva Bosancem. Njegov djed Franjo, Franz Heidler, rođen je u Willenzu, u blizini Karlovyh Vary, a baka Karolina Osenk potječe iz Slovenije, iz Zelenoga luga pokraj Škofje Loke. Franz je iz svojih rodnih Sudeta stigao nekim austro-ugarskim putovima do Viteza, odnosno Busovače, gdje je godinama radio u velikoj pilani i pravio pragove za pruge kojima se tih godina Bosna ubrzano umrežavala. Lijepa Karolina donosila je radnicima mlijeko i tako se rodila ljubav, a nakon nje i sedmero djece, od kojih je jedan bio Josip, Krunin otac. Drugi djeda, Hercegovac Ilija Bebek, rođen je u Konjicu, a umro u Philadelphiji, u SAD, a baka Ana Štefinović potječe iz Martina kod Našica i jedina je umrla u Kruninu rodnom Vitezu. Među njihovih osmero djece bila je i Krunina majka Viktorija.
Kruno je razne osnovne škole pohađao od 1939. do 1945., u Alipašinu mostu kod Sarajeva, pa u rodnomu Vitezu, Pabijenicama kod Lodza, u Poljskoj (i danas se služi poljskim, među ostalim jezicima), pa u Lublinu, tri kilometra od logora Majdanek, gdje je svakodnevno udisao karakteristične mirise spaljenih ljudskih tijela, u Wainu, u Njemačkoj, gdje će se rastati s djedom Franzom, i na kraju, u Čengić vili kod Sarajeva. Filmom se bavi od kasnih četrdesetih godina prošloga stoljeća, kada je završio Filmsku školu u Zagrebu i postao tonskim snimateljem. Sve je ostalo legenda.
Prije dvije godine snimljen je po Vitezu i Sarajevu, i na brojnim lokalitetima između, dokumentarni film Heidlerov krug koji je posvećen danima djetinjstva i rane mladosti Krunoslava Heidlera, od rođenja i odrastanja u Vitezu do dolaska u Zagreb i početka bavljenja filmom koji će punih pola stoljeća, i više, biti njegovim životnim opredjeljenjem. Film koji traje 27 minuta snimila je ekipa Federalne televizije Bosne i Hercegovine, po ideji Ivana Lovrenovića, a scenarij i režiju potpisuje Nedžad Begović. Činilo se da je to zaokruženje jedne bogate životne priče.
No, za ovu jesen Kruno Heidler najavljuje u Đurđevcu održavanje prvog festivala ali i fotografske izložbe, foto safarija, a bit će vjerojatno i niz drugih događanja, tematski posvećenih sportu. To još nitko nije napravio, ni u nas, a bome ni u svijetu. I još, ako dobije potporu ostalih sudionika u tom složenom zadatku, organizaciju i provedbu 48. revije hrvatskog filmskog stvaralaštva, koja bi se poslije Vukovara prošle i Karlovca ove godine, 2016. održala u Đurđevcu! Pa, zašto ne, bit će mu tek osamdeset i četiri, a pun je ideja i zamisli. I, spreman ih ostvarivati.
Ne stane puno u te tri televizijske minute, ali…baš vidim Krunu, onakvoga kakav već tako dugo je i nadajmo se da će još duže biti, kako se široko osmjehuje i govori, a slušaj, dvaput je dvaput!
Duško Popović
|
