Isprepletenost
Već od početka, kada je televizija u nas tek nastajala, neprofesijski su filmski autori imali u tom procesu istaknutu ulogu. Kadrovska je ekipiranost bila nedostatna, malo je bilo filmskih snimatelja i montažera, pa su se amaterski klubovi pokazali kao izvrstan izvor vrsnih stručnjaka. Dobar je dio filmskih amatera završio tako na televiziji, prije svega kao snimatelji (vanjska su se snimanja radila filmskim kamerama pa se nisu morali snalaziti s novom tehnologijom, a na studijska snimanja, s elektronskim kamerama, su se brzo privikli), ali sve više i kao montažeri pa i redatelji. Imena poput Marijana Hodaka, Ivice Hripka, Ervina Debeuca, Miroslava Mikuljana, Branka Bubenika i niza drugih, tako su obilježila početke televizije najprije u Zagrebu, pa u Rijeci, Splitu i drugdje. Vremenom su se među njima profilirali i vrijedni urednici, arhivisti, dokumentaristi…
Jedna je od važnih osobina amaterskih stvaralaca koji su se pretvorili u televizijske pionire bila štedljivost. Filmska je traka bila skupa i teško dostupna pa su se svikli na promišljenu i razumnu upotrebu jer se nikada nije znalo kada će biti moguće, u klupskim uvjetima, nabaviti novu. Tako su se ponašali i na televiziji koja je također zahtijevala, bar u tim prvim godinama, priličnu skromnost. No, kako se situacija popravljala pa je novca bilo sve više, uskoro je započeo i obrnuti proces. Većina je amaterskih stvaralaca uz televizijski posao, ostala vjerna klubovima iz kojih su potekli, a klubovima je stalno nešto trebalo. Restlovi filmske trake, koji su mogli izvrsno poslužiti da se snimi kakav kraći amaterski film, otpisane pince i cvajeri, pa čak i poneki montažni stol, velik poput trpezarijskog i težak poput tuča, završavali su tako u klupskim prostorijama kao velika pomoć radu, a nekada i opstojnosti amaterskog filmskog stvaralaštva.
Za istinu reći, ponekad se radilo o donacijama kojima je televizija pomagala koliko je mogla, ali ponekad su amateri uzimali stvar u svoje ruke, pa televizijske kuće nisu niti znale da imaju čast biti sponzorima i donatorima. Druže, snađi se, bila je omiljena parola u to vrijeme. Uz neke preinake, zadržala se sve do danas.
No, nisu samo stvari dolazile s televizije u klubove. Stali su vremenom dolaziti i ljudi. Članovi filmskih klubova zaposleni na televiziji pričali su kolegama koji prije toga nisu imali doticaja s neprofesijskim filmskim stvaralaštvom o čarima amaterizma, nesputanosti i slobodi stvaranja, autorskom izražavanju pa su poneki od njih odlučili i sami stupiti u redove amatera. Tako je uspostavljen odnos uzajamne isprepletenosti, klubaši su odlazili raditi na televiziju, zbog potrebe za drugim oblikom kreativnosti ili, jednostavno, zbog egzistencije, a televizijski ljudi dolazili u klubove zbog bavljenja umjetnošću i slobodnim stvaralaštvom.
Iako je toga bilo i ima praktično u većini domaćih klubova, po logici stvari prednjačio je Autorski studio – fotografija, film, video iz Zagreba.
Na svečanosti kojom je u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 15. svibnja obilježena 88. obljetnica radija i 58. televizije, otvorena je već tradicionalna, šesnaesta po redu izložba fotografija čiji su autori snimatelji na HRT-u. Među njima se nalaze i neki aktivni klubaši, poput Domagoja Vranara, Dušana Vugrinca Vugija i Milana Bukovca, koji dijele ljubav prema filmu i fotografiji sa svakodnevnim poslovima na televiziji, bilježeći detalje, situacije, događanja.
Bez obzira na formu i organizacijski oblik, ljubav prema fotografiji i filmu posve je jednaka.
Duško Popović
|
