ODLAZAK TOMISLAVA RADIĆA – VELIKANA ISTRAŽIVAČKOG DUHA
Jučer je u najužem krugu obitelji sahranjen jedan od posljednjih velikana hrvatske kinematografije - filmski, televizijski, kazališni redatelj i pedagog Tomislav Radić. Na razne način inovator, u maločemu prosječan i po mnogočemu nedohvatljiv, umro je nakon duge bolesti u subotu, 7. ožujka, u 75. godini života, koji je u cijelosti proveo u Zagrebu gdje se i rodio. Tu je završio gimnaziju, studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, a potom i režije na Akademiji dramske umjetnosti. Tu je režirao svoje najveće kazališne predstave, poput 47-godišnjih Stilskih vježbi, snimio antologijske filmove, tu je istodobno prenosio svoja iskustva studentima glume zagrebačke Akademije, uvijek eksperimentirajući. No obzor njegovih intelektualnih i umjetničkih zanimanja prostirao se daleko izvan granica rodnoga grada i zemlje.
Tomislav Radić
Kao što su ga u kazališnom radu motivirala djela svjetskih i domaćih pisaca u rasponu od Euripida, Držića, Goldonija, Stullija, Ibsena do Queneaua, Mrožeka, Ayckbourna, Kušana ili Šoljana, na filmu ga je podjednako zanimao život ljudi od teatra i takozvanih običnih ljudi. Naizmjenično im se posvećivao u televizijskim dokumentarcima, koje u tematskim ciklusima („Živjeti u Imotskom“, „Osamljene žene“, „Istrani“, „Lica“, itd) počinje snimati potkraj 1960-ih, kao i na igranom filmu, gdje od ranih 1970-ih inovatorski primjenjuje metode direktnoga filma i filma istine, pokazujući koliko tanke i kreativno propusne mogu biti granice između izmišljotina i istine.
Živa istina
Uronjeni u urbanu intimu i svijet glumišta, koji mu je bio blizak i kao uspješnom kazališnom redatelju, prvi igrani filmovi - Živa istina (1972) i Timon Atenjanin (1973), ponudili su domaćoj kinematografiji nove glumačke, dramaturške i modernističke izvedbene matrice koje se ni dugo poslije nisu uspjele saživjeti s hrvatskim filmom. Kada se to konačno počelo događati - s globalnim novomilenijskim vraćanjem reality idealima novovalovskoga doba, zreli i iskusni Radić, nakon dulje kinematografske stanke 1980-ih i kolebljivih 1990-ih, pretvorio ih je ponovno u svoju korist i ugradio u satirične (Što je Iva snimila 21. listopada 2003?, 2003; Kotlovina, 2011) ili posve ozbiljne (Tri priče o nespavanju, 2008) narative o suvremenim hrvatskim frustracijama. Zlatne arene dodijeljene Radiću posljednjih desetak godina te unisone aklamacije kritičara svjedoče koliko je uvjerljivo i kreativno bilo metodološki samosvjesno vraćanje vlastitim izvorištima, pa će ostati zapamćen i kao jedan od rijetkih hrvatskih filmskih redatelja koji su do kraja karijere zadržali stilsku dosljednost i dosegnuli stvaralačku svježinu redateljskih početaka. (D.N.)
Komemoracija Tomislavu Radiću održat će se u kinu Tuškanac, u petak, 13. ožujka u 11 sati, te na Akademiji dramske umjetnosti, u ponedjeljak, 16. ožujka u 12 sati.
|
