Arsen Dedić
(28. srpnja1938.-17. kolovoza 2015.)
U tom svijetu, od sanja i od pjene…
Pjesnik opće prakse, kompozitor i kantautor, prevoditelj i književnik, nesuđeni pravnik, diplomirani flautista, poseban u svemu što je radio i čime se bavio, duša u čijim smo stihovima pronalazili svoje duše, darivajući ih drugima, uvijek šarmantan, britkoga uma, duhovit, a povremeno ljudima nerazumljiv, ponekad arogantan i nemjerljivo složen, kada bi u sebi i prema drugima borio neke svoje bitke, o kojima nismo ništa znali. I nikada nećemo.
Rođen je u Šibeniku, u pradjedovskoj kući kojoj se vraćao svakog ljeta, osim ovoga, u kojoj je nalazio mir i obnavljao snagu, kao drugo dijete zidara Jovana, graditelja svjetionika i domaćice Veronike, rođene Mišković, svirao tamo, uz oca, u limenoj glazbi, na raznim prigodama, često na sprovodima, završio i srednju muzičku školu pa svirao u kazališnom orkestru, surađivao s budućim filmskim redateljem Matom Reljom, došao u Zagreb u vagonu druge klase i po želji roditelja stao studirati za advokata, ali se 1959. prebacio na Muzičku akademiju koju je poslije pet godina i završio. Pjevao je u kvartetima, umnožavao note, pisao tekstove pod svojim imenom i kao Igor Krimov, mijenjao podstanarske sobice i čekao poneki skromni paket što bi napunjen majčinom rukom, brigom i ljubavlju stizao s mora.
Deset godina poslije početka studija izdao je svoj prvi album naslovljen Čovjek kao ja, prvi LP koji će postati legenda. Kasnije će raznih nosača zvuka objaviti još skoro četrdeset.
Radio je kratko kao muzički suradnik na televiziji, ali je cijelog života bio slobodnjak, umjetnik koji ne želi ovisiti o nikomu. Slobodu treba naći u sebi, govorio je uvjereno. Mnogo je volio i mnogo bio voljen. Neka od imena u njegovim šansonama bile su stvarne osobe, neke je sačinio od više njih. A nekima koje je možda najviše volio nije nikada napisao pjesmu. Uspomene su ostale do kraja.
Kako to obično biva, možda su ga više cijenili i voljeli vani nego kod nas. Prijateljevao je s najvećima u svome zanatu, od Endriga, koji je otišao deset godina prije njega do Okudžave, kojeg nema punih osamnaest.
Dobio je Goranov vijenac za poeziju, osam Porina za glazbu i dvije Zlatne arene. Za film je uvijek bio posebno vezan, još od onih FAS-ovskih dana kada je po nagovoru Krune Heidlera pisao prve glazbene brojeve za prijatelje filmaše, pa sve do filma Moj zanat kojeg je o njemu prije godinu i pol, u produkciji HFS-a snimio Mladen Matičević. Tada se još nije znalo da će mu to biti oproštajni. On je možda slutio. Prošao je niz životnih i zdravstvenih problema, od očiju do jetara, i tog nesretnog kuka, teških situacija o kojima se i znalo i nije, mnogo radio, što je vječita sudbina i prokletstvo, ili zadovoljstvo, slobodnjaka, a nikada se dovoljno nije naigrao sa svojim unukama.
Nije stigao dovršiti puno toga, ni najavljenu knjigu autobiografskih zapisa, ni neke već dogovorene koncerte i nastupe, još su neke note koje su mu titrale kroz srce ostale nezapisane. Nismo ga htjeli ozbiljno shvatiti kad je govorio da svoju priču pomalo privodi kraju.
Duga, očajna kiša. Magla zastire zrak. Nekim putem, tijesno kroz jesen, nas će odvesti vlak.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
