Miris kiše
Nema do onih nekoliko minuta, kad kiša tek stane rominjati i prve kapi naprave male krugove na tlu, a iz njih se digne miris prašine kao spoj dva od četiri prvotna elementa, zemlje i vode. To su oni trenuci kada nit' pada nit' ne pada, kao prvi zamasi ljubavi za koju ne znamo ima li je i više sumnjamo da je nema, a žarko želimo da probuja i ostvari se. Bude se sjećanja, mirisi i zvuci djetinjstva, onaj dodir bosih nogu s tlom koje diše pod prvim kapima, dok je kiša tek nagovještaj i još nije postala neugoda i smetnja.
Okruženi svim tim silnim vodama Karlovčani su svikli i na kišu, kao svoju petu rijeku pa i na tradicionalno curenje dok traju revija i festival. U prvih sedam godina padala je u rujnu i miješala se sa žutilom opala lišća, sad se sve preselilo u lipanj, a ona pada dok je lišće još zeleno. Svejedno joj je! Da je kiša u Karlovcu nešto normalno i uobičajeno svjedoči i mala sinoćnja epizoda: pljušti tako k'o da joj netko plaća, a iznad grada se rasprskavaju šarene vatrometne eksplozije! Čudan spoj kiše i vatrometa nisam sreo nigdje drugdje. Ma, važno da je veselo!
Organizatori(ce) se čine postojanim kano klisurine i da su osobno savladali sve one akcije ništa nas ne smije iznenaditi iz davnih vremena, pa smireno i nepokolebljivo dijele okolo osmijehe i čokoladne banane (banane su naravno zaštitni znak ovogodišnjih događanja i sve je okruženo njima, u svakovrsnoj pojavnosti) pa smo svi pomalo pobananili, (neki razornom brzinom, tek što su se pojavili u Karlovcu, zaraza je silno snažna) ali tako baš i treba biti i sve je pod kontrolom, kažu.
Vrag je sa ženom (a tri bez nje!), i nekako je najgore kada ti veli da je sve u redu. Znaš da nije, vidiš i osjetiš, ali one te mogu uvjeriti u sve što žele i mogu se nasmiješiti kad im se najviše plače, za razliku od onih muških gromada od čovjeka kojima zatitra suzica u uglu oka dok ti objašnjavaju koliko je nepravedna ta kiša koja je pala u nevrijeme, poslije dana i dana sunčana vremena, pa sve pokvarila. Golema je slamnata banana, koju su napravili sami sudionici pod vodstvom magistra kiparstva Nikole Fallera i akademskog slikara Bojana Kiskog, voditelja radionice za izradu skulptura i drugih predmeta od slame, završila uz pozornicu Zorin doma, a trebala je sagorjeti na obali Kupe i sunuti u nebo, kao zvjezdana erupcija, skupa s Ivanjskim krijesom; trebalo je dan za danom upoznavati karlovačke četiri rijeke i kupati se u njima, a ne gacati po baricama kiše; trebalo je šetati ispod kestena, čije će te bogate krošnje skrivati od sunca, umjesto da ti se s njih kiša slijeva za vrat. Ali, pala je. I još će je biti.
Pa ipak je jubilarna, dvadeseta filmska revija mladeži, praćena osmim four river film festivalom, započela po planu. U utorak su održane projekcije najboljih filmova iz dječje kuhinje, voditelji brojnih radionica okupili su polaznike i međusobno se upoznavali, a u Gradskome muzeju održano je uzajamno predstavljanje nekoliko festivalskih događanja i rada srednjoškolskih udruga iz više zemalja. I svečano otvaranje, doduše u B varijanti, ali dosta bi bilo kopanja po ranama organizatora. Sutra je novi dan, kao što sa sjajem i nadom u očima izgovara ona simpatična dama na kraju filmskoga klasika što smo ga svi, bar jednom, vidjeli.
I tako revija i festival u punom opsegu stvarno počinju 24. lipnja, na dan kada je 1954. godine započeo prvi filmski festival u Puli. Čekajući sunce, da bi simbolika bila potpuna!
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
