Seljačka buna 1573.
Seljačka buna 1573. godine, poznata i kao Hrvatsko-slovenska seljačka buna, Velika seljačka buna ili Seljački rat, obavijena je slojevima legendi, manje-više romantičnih ili tragičnih pretpostavki, često i zabluda, ali i na dokumentima utemeljenih podataka prema kojima je počela u noći s 27. na 28. siječnja 1573., napadom na Cesargrad, a trajala do 9. veljače, kada je u velikom srazu između Donje Stubice i Stubičkih Toplica seljačku vojsku porazila ona plemićka koju je vodio podban Gašpar Alapić. Buna je bila dio velikog pokreta i sličnih događanja diljem regije ili susjedstva, od Mađarske do Njemačke toga vremena, kada su se kmetovi izloženi stalnoj opasnosti od turskih nadiranja, a s druge strane sve većim nametima koje su morali plaćati, najprije nadali da će institucije raditi svoj posao, pa se za pomoć obraćali svjetovnim i crkvenim vlastima, sve do bana i cara, ali su konačno izgubili svaku nadu i donijeli odluku da uzmu stvar u svoje ruke. Pri tomu nisu samo htjeli otjerati ili ubiti neposrednog tlačitelja Franju Tahija, nego su željeli promijeniti cijeli sustav, ustrojiti seljačku državu sa sjedištem u Zagrebu i donijeti nove i pravednije zakone. Buna je obuhvatila šezdesetak vlastelinstava u Sloveniji i Hrvatskoj, a njenim je vođom proglašen Ambroz Gubec, kasnije poznatiji kao Matija. Dovršena je općim masakrom pobunjenika, sakaćenjima i vješanjima, sve kako bi se preživjele zauvijek zastrašilo i ubilo u njima svaku pomisao da jednog dana počine isto.
Ciklus projekcija iz nacionalne zbirke Hrvatskog filmskog arhiva nastavljen je 18. veljače 2016. godine kada su prikazani filmovi Buna redateljice Marije Borojević, jedanaestominutni dokumentarac nastao 1969. u produkciji Filmskog autorskog studija, koji se bavi analizom položaja kmetova u Hrvatskoj u XVI. stoljeću, a posredno i uzrocima dizanja seljačke bune, petnaestominutni dokumentarni film Gubecziana Dušana Vukotića iz 1974., nastao korištenjem slika i skulptura naivnih umjetnika iz cijele Jugoslavije koji su na poticaj lutajućeg reportera Gerharda Ledića dali svoju viziju bune, ponajviše mogućeg lika Matije ili Ambroza Gupca te animirani I videl sam daljine meglene i kalne… redatelja Zlatka Boureka iz 1964. koji u dvanaest minuta kroz stihove Miroslava Krleže iz Balada Petrice Kerempuha i groteskne likove sukobljenih strana i komentatora zbivanja posredno govori i o Seljačkoj buni, oba nastala u produkciji Zagreb filma. Zajedničko je svim filmovima da se Seljačkom bunom bave tek kao motivom, a ne ulaze u dublju analizu ili deskripciju događaja, čemu se 1975. godine u svom nepuna tri sata dugom igranom filmu Seljačka buna 1573. posvetio redatelj Vatroslav Mimica.
Projekcije arhivskih filmova koncipirane su tako da osim prikazivanja u pravilu manje poznatih ostvarenja, što je za svakog filmofila užitak sam po sebi te pruža mogućnost uvida u stvaralački opus pojedinih autora, njihove kreativne koncepcije, onovremene tehničke mogućnosti i druge sastavnice filmskoga djela, sudjeluju i povjesničari ili drugi eksperti koji imaju što reći o čovjeku ili događaju opisanom filmskim jezikom. Pri tome je izuzetno važno da njihovo izlaganje bude čim više povezano s viđenim filmovima, ako ne i s analizom sadržaja i filmskog izričaja. Dosadašnje projekcije pokazale su da je većina predavača bila svjesna težine i odgovornosti zadatka, premda je bilo i onih koji su svoju nazočnost iskoristili (zloupotrijebili?) za iznošenje vlastitih političkih stavova ili osobnu promociju. Valja vjerovati da će i ubuduće u većini biti oni koje je zadovoljstvo slušati i da će njihov doprinos u kreaciji jedne ugodne filmske večeri biti jednako vrijedan.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
