„Film je za mene svetinja!“
„Ne bih se mogao posve točno odrediti, ne bih mogao sa sigurnošću reći što me i kako formiralo, posebno kada govorim danas o tome, jer je riječ o mojem današnjem viđenju djetinjstva. Što je tu stvarnost, a što tek moja interpretacija? Uostalom, tko zna je li moj pogled od jučer današnji ili će biti sutrašnji?“ pita i sebe i mene doktor Pansini dok te, 2003. godine, sjedimo okruženi slikama i knjigama u njegovu domu. Došao sam s idejom (odmah mu se svidjela, starom eksperimentatoru) da napravimo razgovor kojeg ću ja onda napisati (montirati) od istog materijala, a u dvije varijante, jednu za specijalizirani medicinski dvomjesečnik Medix, s naglaskom na njegovu liječničku karijeru, a drugi za potrebe Hrvatskog filmskog saveza, pa ćemo vidjeti kako će sve to ispasti.
Prof. dr. Mihovil Pansini medicinu je diplomirao 1953. u Zagrebu, a 1960. završio specijalizaciju iz otorinolaringologije. Doktorirao je 1965., docent bio od 1970., a profesor od 1979. Radio je na Odjelu (poslije Klinici) za otorinolaringologiju zagrebačke bolnice Dr. Mladen Stojanović, poznatije kao Vinogradska (danas i u početku Sestre milosrdnice, osnovane još 1846.), a bio profesor na Medicinskom i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radni je vijek posvetio problemima audiologije, vestibulologije te rehabilitacije sluha i govora. Bio je dugogodišnji voditelj Centra za sluh i ravnotežu Medicinskog fakulteta te od 1959. znanstveni savjetnik u Centru SUVAG. Medicinski su mu interesi, uz audiologiju i vestibulogiju, bili verbotonalna rehabilitacija, govor, senzorika i komunikacija.
Paralelno se i s istom (ili većom?) strašću bavio filmskim stvaralaštvom i istraživanjem izražajnih sredstava filmskog jezika. Debitirao je, još kao student, amaterskim filmovima Korčula 53 te Gospodin doktor (1953), nastalim u Kinoklubu Zagreb čijim članom postaje početkom pedesetih, dok istovremeno objavljuje prve novinske članke i razmišljanja o filmu, a neprekidno je iskazivao sklonost prema naturalističkim zabilježbama, kao u filmu Osuđen (1954). No, snima i film Transmeatalni pristup do šupljine srednjeg uha i druge, kao primjer moguće povezanosti medicine i filma. Na Korčuli, gdje nekoliko godina radi kao liječnik opće prakse, 1955. snima film Brodovi ne pristaju.
U KKZ je („došli smo s drukčijom općom i filmskom kulturom, s mladenačkom nametljivošću i omalovažavanjem svojstvenim mladima prema starima“) izazvao pravu revoluciju kao zagovornik tzv. antifilma i filmskog eksperimentiranja koje se očituje u eliminaciji većine filmskih izražajnih konvencija, psihologijskih stereotipa te u zaziranju od licemjernih svjetonazornih zasada. „Može se istraživati i sam film, odvajati pojedine sastojke filma, fiksacijom isključiti vrijeme, isključiti autora, isključiti predmetnost“, govorio je Pansini. I dalje snima, a najvažnijim se ili najpoznatijim filmovima smatraju Piove (1958) u kojem se bavi efektima izobličenja slike i Siesta iz iste godine, pa Dvorište i Zahod, oba iz 1963., u kojima se služi metodom fiksacije određenog ambijenta i postupcima strukturalnoga filma. Iste godine nastaju i Scusa signorina, istraživanje na području poetike slučajnosti te estetički najradikalniji, apstraktni K-3, ili čisto nebo bez oblaka u kojem se vidi baš to, čisto nebo bez oblaka jer je legao na ledinu i snimao nebo iznad sebe.
Godine 1961. postaje prvim nositeljem zvanja majstor amaterskog filma u bivšoj Jugoslaviji, a godinu dana poslije jedan je od osnivača i idejni začetnik te vodeći teoretičar slavnog GEFF-a kojeg su pokrenuli članovi Kinokluba Zagreb, a koji će u idućih deset godina biti svjetskim središtem amaterskog i eksperimentalnog filma.
Pansiniju nude profesionalnu filmsku karijeru, ali od 1963. više ne snima, s izuzetkom Pisma iz Hrvatske (1992), nastalog namjenski, u ratnim vremenima.
„Film je za mene svetinja!“, znao je reći ovaj liječnik i filmski redatelj, rođen 29. svibnja 1926. na Korčuli, a umro 13. svibnja 2015. u Zagrebu.
U nedjelju bi, da je poživio, imao devedeset godina.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
