Timon Atenjanin
Prvi Filmski četvrtak u Hrvatskom državnom arhivu/Hrvatskom filmskom arhivu, na kojem je umjesto uobičajenih dokumentaraca, reportaža ili žurnala iz nacionalne zbirke koji govore o važnim vremenima, događajima i ljudima iz proteklog stoljeća prikazan cjelovečernji igrani film, posvećen je četiristotoj obljetnici smrti najvećeg od najvećih pisaca u svjetskoj povijesti Williamu Shakespeareu. O autoru besmrtnih književnih djela i o filmu prikazanom te večeri govorili su filmski arhivist Juraj Kukoč i Goran Pavlić, nastavnik na Odsjeku dramaturgije Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu.
Većina je Shakespeareovih fabula prilično banalna i može se sažeti u jednu ili dvije rečenice. Voljelo se dvoje mladih, al' im roditelji nisu dali, pa su se (samo)ubili. Svako malo i danas čujemo sličnu priču ili čitamo o jednakoj tragediji koja se dogodila, tu negdje pokraj nas. Ljubomoran muž, na nagovor zlobnih prijatelja, ubio nevinu ženu za koju je mislio da mu je nevjerna. Godišnje se samo u nas dogodi bar nekoliko istih priča. Sin ubio strica koji je prije toga ubio njegovog oca, a onda (ili, češće, prije toga) zaveo mu majku. Malo je rjeđe, ali događa se. Naravno, ono što Shakespearea čini najvećim je činjenica da je znao i mogao od takvih jednostavnih priča sačiniti vječna djela, napisati rečenice koje zvuče uvjerljivo i snažno i onda kada su napisane i stoljećima poslije. Zauvijek.
I Timonova priča je stara koliko i čovječanstvo. Bogat ali nesiguran u vlastite vrijednosti, antički Atenjanin dijeli pare (i kupuje „prijatelje“) šakom i kapom, a kada se i sam nađe u nevolji svi mu okrenu leđa, pa skonča kao siromah i pustinjak, u nekoj spilji, razočaran u ljude i njihove moralne i etičke osobine. Smatra se da je Shakespeare djelo napisao u suradnji s Thomasom Middletonom oko1606., a prvi je put izvedeno godinu dana kasnije.
Po tom predlošku i po vlastitom scenariju Tomislav Radić snima 1973. godine istoimeni film, ali i režira predstavu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Poput spirale DNK isprepletena kazališno-filmska priča govori dakle o predstavi i reakcijama na nju, o silnim pohvalama koje glavni glumac prima osobno ili kroz medije, o divljenju kolega koje postupno prelazi u zavist, ljubomoru i zlobu, posebno nakon što glavni lik uz profesionalne uspjehe stane (uspješno) zavoditi sve žene u okruženju, od glumica do šaptačica. Sve češće Shakespeareove rečenice izrečene na pozornici ponavljaju i u vlaku kojim putuju na gostovanje izvan metropole ili pri žestokim terevenkama na kojima se otkrivaju stvarne misli i osjećaji protagonista. Na kraju, glumac nestaje u wc-u vlaka, a nama ostaje da se pitamo je li iskočio u vožnji i ubio se, pobjegao pred reakcijama društva koje ga je izdalo, ponovo se utopio u anonimnosti mase iz koje je tek privremeno iznikao…?
Film je izvorno snimljen (za samo sedam radnih dana!), dijelom kao dokumentarni zapis predstave i slavlja koje je uslijedilo, a većim dijelom kao igrani film, na 16mm traci koja je naknadno prebačena na 35 mm, u boji. Snimatelj je bio slavni Tomislav Pinter, scenograf Drago Turina, a montažu je potpisala Maja Filak-Bilandžija. Boško Petrović je autor glazbe, a pojavljuje se u filmu i kao njen izvođač i glumac. Glume i Vanja Drach, Kruno Valentić, Zlatko Crnković, Ivo Kadić, Tonko Lonza, Ivo Serdar, Zvonko Strmac i drugi, a zanimljivo je da je Radić uspio nagovoriti ne samo glavne glumice, Sašu Violić i Helenu Buljan, na fizičko ogoljavanje (naravno, u funkciji filma) nego je i glavni glumac Boris Buzančić u jednoj sceni publici okrenuo goli tur. Za prikazivanje muških prednjica ipak je u domaćem filmu sedamdesetih godina prošlog stoljeća još bilo prerano.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
