Vera Zima dobitnica Nagrade "Fabijan Šovagović"
U nedjelju 10. srpnja u 21.30 sati, u sklopu 63. Pulskog filmskog festivala, dodijeljena je Nagrada "Fabijan Šovagović", koja se dodjeljuje glumici ili glumcu čije je djelo ostavilo trajan trag u povijesti hrvatskoga filma. Ovogodišnja dobitnica je Vera Zima, a prilikom dodjele prikazan je dokumentarni kolaž film o dobitnici, autora Miroslava Sikavice, proizvedenog u suradnji s Hrvatskim filmskim savezom.
Nagradu je utemeljilo Društvo hrvatskih filmskih redatelja, štujući uspomenu na velikana hrvatskog glumišta Fabijana Šovagovića.
"Rođena ranih 1950-ih na jugu Dalmacije, Vera Zima još nije ispunila „standardne“ uvjete za odlazak u mirovinu, a ni nagrade za životno djelo obično se ne dijele u njezinoj dobi. Ipak, iza dobitnice Nagrade „Fabijan Šovagović“ golemo je glumačko iskustvo i nekoliko desetljeća umjetničkoga staža, tijekom kojih je prevalila put od vrckave histrionke prodorne dikcije, praćene dečkima iz svoje akademske glumačke klase u kazališnim i televizijskim Baladama Petrice Kerempuha, do kućanice i majke okružene čangrizavim mužem i odraslom djecom koja se ne daju otrgnuti od roditeljske kuće u televizijskoj seriji Odmori se, zaslužio si (2006.-2013.). Pet prikazivačkih sezona i nešto više produkcijskih godina Vera Zima živjela je pod imenom Ruža Kosmički u fikcionalnom produžetku dnevnih boravaka onih malih, „običnih“ televizijskih pretplatnika, uvjerivši ih iz prve - bez prikrivanja podočnjaka, peglanja bora ili hinjene neposrednosti, da je tek jedna od njih - obična žena iz prekrcana tramvaja ili prigradske tržnice, koju doma još čekaju i četiri „kantuna od kuće“.
Već po filmskim zanimanjima i imenima koje su joj nadijevali prije vjerojatno najdugovječnije dramske serije u povijesti hrvatske televizije, ugašene s njezinim dobrovoljnim povlačenjem s malih ekrana, lako je zapaziti kako je Ruža Kosmički tek jedna u nizu sličnih uloga ove glumice s „narodskim“ filmskim imenima. Čak dva puta bila je majčinski blaga Kata – jednom kod Vrdoljaka (Duga mračna noć, 2007.), drugi put kod Sviličića (Oprosti za kung fu, 2004.), pa brižna teta Zora kod Schmidta (Metastaze, 2009.), prodavačica Štefica kod Matanića (Blagajnica hoće ići na more, 2009.), susjeda Mara kod Biljane Čakić (Korak po korak, 2011.); baka kod Aćimovića (Moraš spavat, anđele, 2007.). Redatelji su je voljeli doživljavati kao idealnu konobaricu, prodavačicu, kontrolorku i kumicu… Češće se nalazila u zapećku patrijarhalnoga svijeta ili na marginama kakve ruralne priče negoli u središtu zapleta suvremene urbane drame, poput Hadžićeva Novinara (1979.) ili Berkovićevih Ljubavnih pisama s predumišljajem (1985.) iz ranijih dana filmske karijere. Sve do televizijskog uzleta u novom mileniju, rijetko je igrala glavne filmske uloge, ali je svojom rubnom pojavom filmski prikaz uvijek činila realističnijim, a prikazani svijet autentičnijim, bio on nasađen na zemlji ili na asfaltu. Učinak bi vjerojatno bio isti i da je tijekom proteklih četrdesetak godina bilo više „velikih“ uloga za glumicu takva kalibra, poput nezaboravne Maše, nesretne seoske djevojke koja, baš kao i njezina prethodnica (Marija Kohn) kod Hanžekovića, pokušava ostati „svoga tela gospodar“ u Vrdoljakovoj Mećavi (1977.).
Serija Odmori se, zaslužio si samo je (privremeno) zatvorila taj fatalni tradicijski krug domaće fikcije, u kojoj se žena često osjeća malom i nemoćnom, ali u kojoj interpretacije glumica poput Vere Zime postaju itekako velike i moćne", navodi se u obrazloženju žirija Društva hrvatskih filmskih redatelja u sastavu Danilo Šerbedžija, predsjednik, te Nebojša Slijepčević i Igor Mirković.
|
