Volonterske priče
Četrnaesta ljetna Univerzijada, sportski susreti studenata iz cijelog svijeta i najmasovnije sportsko događanje ikad održano na ovim prostorima, trajala je u Zagrebu od 8. do 19. srpnja 1987. godine, a nastupilo je 6423 sportaša iz 122 države. Natjecali su se u dvanaest sportova, od atletike do mačevanja, a uvjerljivo najbolji su bili studenti iz SAD i tadašnjeg SSSR-a koji su osvojili po više od 70 medalja. Jugoslavenski predstavnici su sa 19 osvojenih medalja bili ukupno šesti. Univerzijade se održavaju od 1959. godine, naizmjenično ljetne neparnim godinama i zimske parnim. Zagrebačka je zapamćena posebno po brojnim izmjenama u gradu i okolici, jer su tada posve promijenjene mnoge gradske vizure i sadržaji. Radikalno je preuređena ploha tadašnjeg Trga republike i neke susjedne ulice, uređene su brojne fasade, sagrađeni ili preuređeni mnogi sportski ili sa sportom povezani objekti, poput košarkaške dvorane ili aneksa zgrade Vjesnika, koja je poslužila kao press centar Univerzijade, a najveća je promjena bilo preuređenje Jaruna, iz šoderice obrasle grmljem u jezero za kupanje i veslačku stazu koji su i danas u upotrebi.
Zagrebačka se Univerzijada pamti i po simpatičnoj vjeverici, logotipu i maskoti Zagiju autora Nedjeljka Dragića, a veoma dojmljivo je bilo i svečano otvaranje koje je umjetnički oblikovao i osmislio etnolog, etnokoreograf i etnokoreolog Ivan Ivančan, inače dugogodišnji voditelj Lada. Pamti se i po više tisuća volontera koji su bili angažirani na organizaciji i provedbi, jer se na vrijeme spoznalo da bi profesionalni angažman (osim neophodnih kadrova koji su bili neizbježni) bio jednostavno preskup.
Dokumentarni film Nenada Puhovskog Volonterske priče snimljen je 1987. godine, za vrijeme trajanja Univerzijade, u produkciji Filmoteke 16 i Televizije Zagreb, u boji i na filmskoj vrpci, a fokusirao se upravo na volontere. U neuobičajeno dugih 38 minuta, koje gledatelju (pre)brzo prođu, Puhovski naravno bilježi brojne detalje priprema, otvaranja Univerzijade i samih natjecanja, ali u prvom su planu mladi ljudi koji su došli prije svega iz Zagreba i Hrvatske, ali i cijele bivše Jugoslavije pa i iz inozemstva, ne bi li sudjelovali u ovom velikom događaju.
Prvotno od naručitelja zamišljen kao svojevrsni filmski spomenik Univerzijadi, Volonterske se priče zahvaljujući autorovu pristupu i nervu mijenjaju i postaju kritika cijelog događanja, jer vidimo paralelne kadrove volonterki koje se hvale gotovo vrhunskim hotelskim smještajem i prehranom i onih koje govore o grahu i makaronima i smještaju u sobama za pedeset ljudi, u barakama bivšeg naselja omladinskih radnih brigada 7 sekretara SKOJ-a, volontere koji se hvale izdašnim honorarima i one koji su razočarani smetlarskim poslovima koji su im povjereni, orvelovsku poruku o svinjama i malo više ravnopravnim svinjama. Činjenica da se u proteklih tridesetak godina ništa nije promijenilo ne djeluje pri tome baš utješno.
Među malobrojnom ekipom s kojom je Puhovski napravio film primjećujemo i danas neka jako poznata imena, poput snimatelja Enesa Midžića, svojevremenog učenika majstora umjetničke fotografije Toše Dabca, akademskog filmskog snimatelja, a zatim i profesora i dekana Akademije kazališne i filmske umjetnosti te u svjetskim razmjerima poznate filmske i tonske montažerke Dubravke Premar, koja je brinula o tonu.
Ciklus Filmski četvrtak u HDA poslije ljetne stanke nastavlja se početkom jeseni.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
