ODLAZAK FILMAŠA KOJI JE RUŠIO GRANICE
S odgodom od nekoliko dana, kojoj je presudio nalog „posljednje volje“, do nas je stigla vijest da je u utorak, 13. svibnja, u 89. godini života preminuo dr. Mihovil Pansini. Specijalist za uho, grlo i nos s titulom „majstora amaterskog filma“, vjerojatno je bio najpoznatiji liječnik među filmašima, i nedvojben najveći filmaš među medicinarima, s nadimkom Miće, koji je šireći istraživački duh zadužio i znanost i film, nastojeći ih objediniti. U hrvatskoj kulturnoj povijesti i kinematografiji 20. stoljeća već je zabilježen kao jedan od onih slobodnih mislilaca i vizionara koji su kršili pravila, narušavali konvencije i širili granice, otvarajući polja novih mogućnosti, prinoseći liberalizaciji i de-provincijalizaciji naše kulturne sredine u vremenima koja se danas, možda i pogrešno, nazivaju „olovnima“. Uz osebujan amaterski filmski opus ostvaren tijekom 1950-ih i 60-ih u Kinoklubu Zagreb, jedna od krunskih manifestacija tog veličanstvenog napora bio je 1960-ih godina u svijetu jedinstveni interdisciplinarni Genre Film Festival (GEFF) u Zagrebu, nastao iz ideje „antifilma“ kojom je Pansinijeva generacija zarazila naraštaje filmskih istraživača, umjetnika i intelektualaca različitih profila na području bivše Jugoslavije i šire.
Mihovil Pansini
Pansini se rodio 1926. godine u Korčuli. U Zagreb je došao radi studija medicine, premda su ga od rane mladosti privlačili slikarstvo i književnost, a osobito film. Zato je kao student intenzivno posjećivao zagrebačke kinotečne projekcije, a ranih 1950-ih objavljivao napise o filmu u raznim tiskovinama. Kao mladi liječnik, zadužen za filmski laboratorij u bolnici Sestara milosrdnica, učlanio se 1954. u Kinoklub Zagreb, u vrijeme kada su u njemu još stolovale dvije legende hrvatskoga filma, Oktavijan Miletić i Maksimilijan Paspa. Uz dužno poštovanje prema pionirima, Pansini se vrlo brzo otrgnuo njihovu utjecaju i klupskoj tradiciji „obiteljskog filma“, koje je i sam u početku snimao (Korčula i53, Gospodin doktor, 1953). Amaterske vode uskomešao je svojom vizijom drukčijeg, nenarativnog filma, obilježenog jakim poetskim egzistencijalizmom, kojim se napajao čitajući suvremenu filozofiju, poeziju i moderni roman.
Mihovil Pansini
Dokumentarističke fakture, ali slobodnog eksperimentalnog sloga, Osuđeni iz1954. bili su njegov prvi i možda najekspresivniji film o ljudskoj „nemoći“, alegorijski prenesenoj na sliku pijetla koji zarobljen žicom očekuje strašan ljudski sud. Među filmovima iz te prve poetske faze posebno se ističu igrani Brodovi ne pristaju (1955) varirajući isti motiv u priči o ljudskoj izolaciji i čežnji za dodirom, snimljenoj u Pansinijevoj rodnoj Korčuli i s redateljem u glavnom ulozi. U Siesti (1958), „metaforičkom sažetku“ tog filma, posve odbacuje priču u prilog prikazu atmosfere ili stanja.
Mihovil Pansini
Snimao je Pansini tijekom 1950-ih, sam ili u suradnji s drugim klubašima (primjerice, s Vladimirom Petekom kao snimateljem) i naručene namjenske filmove, poput Ljudi za sutra (1958) i lirski intonirane igrane filmove, kao što je U jednoj maloj tihoj kavani (1958) s Petekom u glavnoj ulozi, no svaki njegov novi film značio je ispitivanje novih mogućnosti, svjedočanstvo uspjelih i neuspjelih traženja. „Polazim od sebe“, zabilježio je uz Siestu, „ali ne realiziram svoje doživljaje, nego svoje misli i osjećaje“.
Otvaranje prvog GEFF-a
Premda se težnja ka lišavanju normi kod Pansinija produbljuje sa svakim novim filmom snimljenim u tom desetljeću, zaključno s proto-apstraktnim Piove iz1959, pravo oslobađanje njegova izraza nastupa u 1960-ima pod utjecajem drugih zbivanja u kulturnom okruženju, osobito u likovnoj umjetnosti. Redukcija se u Pansinija radikalizira u pravcu maljevičevske apstrakcije (K3-čisto nebo bez oblaka, 1963), fiksacije (Zahod i Dvorište, 1963) i negacije autorstva u Scuza signorina, filmu koji je sniman bez njegove kontrole nad kamerom. Za takav korjenit zaokret bili su ključni igralački filmovi V. Peteka i T. Gotovca, a ponajviše legendarni razgovori „Antifilm i mi“, vođeni 1962. i 1963. u Kinoklubu Zagreb. Pored Tomislava Kobije, koji je skovao taj termin po analogiji s anti-romanom, anti-kazalištem i drugim anti-pravcima modernističoga doba, Pansini je u prevratničkim klupskim razgovorima nastupio kao najžešći oponent tradiciji, „velikoj“ kinematografiji, pa i „novom filmu“, objavljujući rat čak i kinoteci kao „groblju filma“. Bio je to poziv na rušenje svih autoriteta, konvencija, sistematizacija i šablona, na oslobađanje filma svakog psihološkog, moralnog i simboličkog značenja, pa čak i autorstva, konačno - poziv na igru i istraživanje unutarnjih mogućnosti filma, njegovo povezivanje sa životom, drugim umjetnostima i znanostima. Potpuno predan novim tendencijama na svim poljima, temperamentan, zarazno isključiv i maštovit, Pansini će u tom desetljeću, ali i poslije, postati svojevrsni guru filmskih istraživača iz cijele Jugoslavije ali i svijeta. Od 1963-1970, cvijet regionalne inteligencije i umjetnike avangarde – poput beogradskog filmologa Dušana Stojanovića, slikara i njegova uzora Josipa Vanište, redatelja Dušana Makavejeva i budućih srpskih novovalovaca, arhitekta Richtera, skladatelja Kelemena i dr. - okupljao se na njegov poziv na bijenalnim GEFF-ovima u Zagrebu, aktivno sudjelujući u razgovorima o filmu i svim pratećijm nefilmskim događanjima. GEFF je u međuvremnu, nakon povlačenja Pansinija iz fimske prakse i stvaralačkog zatišja u klubovima 1970-ih, nadrastao svoj regionalni kontekst i zajedno s filmovima svoga pokretača putuje svijetom kao fenomen koji je, riječima P. Adamsa Sitneya, učinio Zagreb kulturalno živahnijim mjestom od prijestolnica zapadne Europe.
Pansini, GEFF 1965.
U nadolazećim desetljećima Pansini se posvetio liječničkoj praksi i teoriji, problemima audiologoje, vestibulologije te rehabilitacije sluha i govora, a medicinske spoznaje pokušavao je teorijski artikulirati i primijeniti na polju filma, objavljujući povremeno studije i raspravljačke napise. Danas ga, zbog njegova mladenačke energije, istočno i zapadno od Lijepe naše štuju kao božanstvo, izgovarajući GEFF kao sveto ime. U hrvatskoj kinematografiji Pansini nikad nije dobio mjesto koje zaslužuje i ostao je gotovo zaboravljen. No on nikada nije zaboravio film, ni kada su ga, kao starog mudraca, prestali pozivati u žirije amaterskih festivala, ni u poznim osamdesetim godinama života. I tada je još itekako imao erosa za najvažniju (sporednu) stvar u njegovu životu – film. Gledajući noću filmove domaćih i stranih autora - od Jarmuscha i Triera do Babaje i Vrdoljaka, danju je pisao eseje u svojem stilu za rubriku na web-stranici Hrvatskog filmskog saveza. Na kraju jedne od posljednjih, uobičajeno izazivačke i posvećene pokojnom Tomislavu Gotovcu, zabilježio je i ovo: Pred misterijem smrti nastoji se barem razjasniti život, ali i to je beznadan posao. Jedni veličaju ono što je napravljeno u životu da bi dali smisao smrti. Drugi drže da iz života valja izaći ne ostavljajući traga.
GEFF 1965.
Mihovil Pansini učinio je sve da nas napusti tiho, bez vijesti, nekrologa i nadgrobnog spomena, ali nije potpuno uspio, kao što neće uspjeti izbrisati trag svoje vizije koju baštinimo.
Diana Nenadić
GEFF 1965.
Sa snimanja filma U jednoj maloj tihoj kavani
GEFF 1969., Pansini na izložbi R. Holosa
Gotovac prima nagradu od Pansinija
Mihovil Pansini
|
