Od fašnika do karnevala
Mogao bih vam dva semestra pričati o maškarama, pokladama, mesopustu, krnjevalima i karnevalima, pustu, fašnjaku i fašniku, magijskim vjerovanjima i pričama o tjeranju zla i zime, praslavenskim običajima obilježavanja nove godine i najpoznatijim karnevalima u Veneciji i Riju, rekao je dr. sc. Tomislav Pletenac, izvanredni profesor na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je govorio o raznim vrstama manifestacija kojima se proslavlja dolazak proljeća i tjeranje zla i o njihovu filmskom dokumentiranju. Domaćin je njemu i nama bio Mladen Burić.
Prikazani su filmski zapisi Karneval u Splitu (2 min.), nastao 1920. godine i kao i iduća dva filma snimljen bez tona, pa su organizatori dodali malo klavirske pratnje, baš kako se to radilo nekada, u doba nijemog filma (a radi se sve više i danas, ako se njeguju tradicije tog razdoblja filmske povijesti), u kojem se vidi karnevalska povorka maškaranih zaprežnih kola i automobila, duhovitih maski i među njima, u više kadrova, transparent na kojem piše kriza, koja je očito, bar u nas, svevremenski razlog za ne samo pokladno negodovanje te jednako dvominutni Zvončari, nastali 1931., u okolici Kastva, u kojem se posebno osjetio izostanak klepetavih i prodornih tonova zvona, tog nezaobilaznog pomagala, uz klobuk s papirnatim cvijećem i pravim zelenilom kod zapadnih, koji koriste više malih zvona oko pojasa odnosno samo jedno ali veliko, na leđima, kod istočnih zvončara koji gornji dio tijela i glave prekrivaju maskama, ovčjim kožama i rogovima. Prije su svi nosili zoomorfne maske ali prije stotinjak godina Talijani, koji su vladali dijelom Istre, su ih zabranili. Zvončari postoje i u drugim krajevima, poput Podravine i Međimurja, okolice Karlovca ili Slavonije, ali i u Bugarskoj, Italiji, Njemačkoj, Grčkoj i drugdje.
Fašnik u Međimurju datira iz 1968., i s više od dvadeset minuta bio je najduži među prikazanima, a bavi se izradom tradicionalnih drvenih maski, pripremama za poklade, karakterističnim i tradicionalnim likovima, poput napuhanca, deve, ciganice ili suca, pečenjem kraflina (nezaboravan je lik bakice koja ih mijesi i peče, a zatim jede s ostalim ukućanima i s uvijek istim izrazom lica, bez ikakve emocije), odnosno fašničkom povorkom koja traje cijeli dan, okončava se spaljivanjem slamnatoga krivca za sve loše što se dogodilo protekle godine, a zatim plesom i zabavom u zadružnom domu. Između pojedinih scena umetnuti su kraći i duži testovi koji objašnjavaju porijeklo i značenje dijelova fašnika.
Zadnji je prikazani film bio Karneval podno Marijana, iz 1955. godine, kojeg je snimio redatelj Mate Bogdanović iz Kino kluba Split, sa začudno velikom ekipom suradnika. Filmski redatelj i scenarist Bogdanović je rođen 1922. u Komiži na otoku Visu, u obitelji vlasnika viškog kina, a filmom se najprije bavio amaterski. Potpisao je više od šezdeset uglavnom kratkometražnih dokumentaraca, ali se najviše proslavio dječjim lutkarskim filmom Gliša, Raka i Njaka iz 1960., koji je višestruko nagrađivan na inozemnim festivalima te lirskim filmskim zapisima iz njegova rodnoga kraja. U Karnevalu podno Marijana, koji je jedini tonski snimljen, ali se na žalost kvaliteta tonskog zapisa kroz proteklih šezdeset i više godina bitno izmijenila, bavi se događanjima na i oko karnevala, a valja vidjeti kako se u Splitu opušteno i građanski živjelo tek deset godina poslije završetka Drugog svjetskog rata.
Na izlasku iz dvorane Kataloga u Hrvatskom državnom arhivu, gdje se uvijek održavaju projekcije Filmskog četvrtka u HDA, posjetitelje su, naravno, čekale krafne, krofne, pokladnice…s obiljem štaub šećera koji je nekima mrvicu zabijelio nos.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com |