Stjepan Vidaković Jurčević
(20. studenoga 1928. – 8. siječnja 2017.)
Stjepan Vidaković rođen je tri i pol mjeseca nakon što je umro pučki tribun i političar Stjepan Radić, po kojemu je i dobio ime. Tako je nekako, sudbinski, uvijek bio pomalo u opoziciji, i u ratu i u miru, i na poslu i u umjetnosti. Iste su godine u Zagrebu Maksimilijan Paspa i Oktavijan Miletić osnovali filmsku sekciju u Foto klubu Zagreb, koja će 1935., baš na Stjepanov sedmi rođendan, i zvanično postati Kinoklub Zagreb. Stjepanova majka Marija, rođena Dienstbier, čiji je otac kao stručnjak za hortikulturu stigao iz daleke Češke da uredi raslinje oko ergele konja u Borikama, kraj Teslića, radila je kao biljeterka u sarajevskom kinu Imperial (nakon što je bila prva žena vozačica konjskog tramvaja u Sarajevu), tako da je njen sin od malih nogu zurio kroz prozorčiće projekcione kabine i gledao filmove. Domar u zgradi Hrvatskog kulturnog društva Napredak, u kojoj je bilo kino, bio je Marko Vidaković, čiji su preci krenuli negdje oko Bribira, stigli prvo sve do Subotice, pa se obreli u Kupresu gdje su se podijelili na dvije grane. Jedna je ostala u poljima oko grada, a druga ujurila u gradsko središte, i otada prezimenu dodala i ono Jurčević, koje je Stjepan s ponosom uvijek isticao.
Na završetku Drugog svjetskog rata otac i sin su se nekako našli u bleiburškoj koloni, iz koje se otac nikada nije vratio, a sin je nakon što je prohodao pola Jugoslavije ponovo došao u Sarajevo, htio postati tokarom, a završio kao stolar. Tako je 1948. stigao do Zagreba i zaposlio se u nekoj stolarskoj radionici, u Ilici, a već 1950. našao novi posao u Chromosu. Nije znao da će tu provesti iduće 23 godine života. Tu je završio i srednju školi i radio u Općem sektoru. Iz Sarajeva je donio ljubav prema glazbi pa je povremeno svirao klarinet ili saksofon na plesnjacima, bavio se planinarenjem, a volio je i sastavljati križaljke. Pomalo se bavio i novinarstvom, najviše u tvorničkom listu, a povremeno i boksom, o čemu je zauvijek ostao trag na njegovu nosu.
Stjepan Vidaković Jurčević
Kako je u Chromosu postojala i Foto sekcija, Stjepan se aktivno uključio u rad, a uskoro kupio i svoju prvu filmsku kameru. Prva iskustva o amaterskom filmu stekao je iz literature, ali dobro su došla i neka praktična znanja koja je pokupio još u projekcijskoj kabini Imperiala. Idućih je godina nastalo nekoliko obiteljskih i turističkih filmova, koje je sam snimao, razvijao, montirao i režirao. Krajem šezdesetih je godina na poziv Krune Heidlera došao u Kinoklub Zagreb, gdje je nakon polaganja ispita kod Drage Dopplera stao prihvaćati razna i brojna zaduženja, od blagajnika do tehničkog tajnika. Bio je voditelj više od dvadeset tečajeva, u klubu i na terenu, u brojnim poduzećima.
Od 1974. radi u Kino savezu Hrvatske, kao tehnički tajnik, sve do odlaska u mirovinu 1990. godine. Smatrajući da ne bi bilo u redu da svoju poziciju koristi kao svojevrsnu privilegiju, zamrznuo je autorski rad sve dok je bio u KSH. Tek početkom devedesetih tako nastaju njegovi slavni filmovi Autoportet, Amorova strijela i Alpinisti. Tih je godina iz KKZ prešao u Autorski studio ffv, u kojem su dijelili neke njegove autorske postavke. Sebe je definirao kao pravog, čistog amatera koji se više od trideset godina bavio snimanjem, a mnoge radove nije nikada prikazao već ih je snimao za dušu.
Svoju nježnu prirodu nenametljivo je pokazivao udomljavajući broje ljubimce, od australskih zeba i tropskih ribica do mačka Pere. I pored mnogih godina provedenih u Zagrebu nije nikada zaboravio svoje Sarajevo i ponosno je tvrdio da je uvijek bio i ostao Bosanac.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
