Dragi Vincente
Između deset najboljih filmova, takvima odabranih na ovogodišnjoj Smotri hrvatskog školskog filma održanoj nedavno u Sinju, našlo se devet radova učenika osnovnih škola i jedan srednjoškolski, među kojima su i dva animirana, a jednog su sačinili učenici Osnovne škole Jurja Šišgorića iz Šibenika, pod vodstvom Ivane Rupić, prof. Film Dragi Vincente nastao je kao plod međuškolskog projekta Upoznajmo umjetnike i njihova djela u kojem je sudjelovalo pet hrvatskih škola. Šibenčanke su odlučile na začudan način oživjeti radove nizozemskog postimpresionističkog slikara Vincenta van Gogha, koji je bio veliki umjetnik, a tako malo ljudi ga je shvaćalo i voljelo, kako su obrazložile svoj izbor. Tehnika koja je odabrana pomalo je neobična, jer su animaciju radili zrnima kave, a posao je potrajao cijelu školsku godinu. Glavna je animatorica bila jedanaestogodišnja Ana-Marija (“Dragi Vincente, nisu te razumjeli, ali zato ja jesam“), a pomagale su joj mrvicu starije Laura, Lara i Ema, učenice šestih i sedmih razreda. S obzirom na godine, vjerujemo da nisu bile u iskušenju samljeti i popiti svoja izražajna sredstva, bar ne prije završetka snimanja. A, opet, tko bi ga znao!?
Učenici osnovnih škola koji djeluju u školskim filmskim skupinama rijetko se odlučuju na animaciju, a ne baš često i na eksperimentalni film. Uglavnom se drže provjerenih i bližih im igranih i dokumentarnih, ili TV-reportaža. Osim Škole animiranog filma Čakovec, Foto kino video kluba Zaprešić, Filmsko-kreativnog studija Vanima, Varaždin, Narodnog sveučilišta Dubrava, Zagreb, Video kluba Mursa, Osijek i Centra Lukas, Sesvete, koji se godinama bave i animacijom, neki od njih s iznimno velikom i kvalitetom produkcijom, a neki su se baš specijalizirali za to, u školama se animacija uglavnom nalazi tek u tragovima, od OŠ Petra Kanavelića, Korčula, preko OŠ Šestine, Zagreb, OŠ Ljudevita Gaja, Zaprešić ili OŠ Rudeš, Zagreb, do Ivaninih učenica u Šibeniku.
Dio razloga je svakako u voditelji(ca)ma. Mnogima se čini da je to previše složen i težak zadatak koji njihovi učenici na bi mogli savladati, pa čak znaju odbijati dječje inicijative da krenu u te vode. Ponegdje je vremenska stiska. Htjeli bi snimiti dva, tri ili više filmova u školskoj godini, pa se boje da će im dugotrajna i zahtjevna animacija pojesti vrijeme za druge radove. A pokatkad im se učini da je postojeća konkurencija već toliko jaka pa nema ni svrhe pokušavati. To, dakako, vrijedi samo za one kojima je glavni, ili jedini, smisao dječjeg filmskog stvaralaštva osvajanje nagrada na smotrama, revijama i festivalima.
Konačno, valja biti poseban. Poput Ivane Rupić, profesorice likovne kulture, voditeljice likovne, filmske i foto grupe, voditeljice likovnih i filmskih radionica na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku, višegodišnje polaznice Škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić, a dvije godine i polaznice radionice za animaciju na ŠMK, koautorice udžbenika za likovnu kulturu Moje boje, dobitnice brojnih nagrada za vlastite dokumentarne i eksperimentalne filmove, čime se uz vođenje školske filmske skupine također bavi, autorice mnogih nagrađenih fotografija koje je izlagala na skupnim i samostalnim izložbama, a iznad svega, biti posvećen djeci, naučiti ih da nesputano stvaraju i pronaći nagradu u sjaju njihovih očiju.
Za nekoliko dana okušat će se i na 53. reviji hrvatskog filmskog stvaralaštva djece, koja traje od 30. rujna do 3. listopada u Rijeci, a sredinom idućeg mjeseca i na Dubrovnik Film Festivalu.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
