Kratkometražni Babaja
Svjetski dan audiovizualne baštine Hrvatski je državni arhiv odnosno Hrvatski filmski arhiv obilježio prigodnom projekcijom šest kratkometražnih filmova redatelja Ante Babaje, iz svoje nacionalne zbirke. Filmovi koji su nastali od 1955. do 1963. godine prošli su opsežnu restauraciju, a o detaljima je govorio vodeći restaurator Tomislav Vujnović. Načelnica Odsjeka za zaštitu i restauraciju filmskoga gradiva Carmen Lhotka upozorila ja na važnost kinotečne djelatnosti u svakom društvu i na činjenicu da od svih europskih kinoteka jedino naša nema svoju kinodvoranu u kojoj bi mogla sustavno i kontinuirano prikazivati domaće i svjetske klasike, pa je i večerašnja projekcija, usprkos svojoj važnosti i značaju, bila donekle neadekvatna, ako po ničemu onda veličinom platna i ambijentom koji svakako nije namjenski filmski. O odabranim filmovima i njihovu autoru govorio je filmski arhivist Juraj Kukoč.
Na projekciji, koja je održana u utorak, 27. listopada u dvorani Katalozi Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu u Zagrebu, prikazani su kratkometražni igrani filmovi Jury iz 1962., u kojem Babaja ironično progovara u radu različitih žirija čiji se članovi osjećaju veoma važnim i presudnim, sve dok ne dobiju upute od nekoga puno važnijeg od njih pa brzo i spremno mijenjaju vlastite stavove, u satiričnom Lakat kao takav iz 1959. o braći blizancima od kojih jedan već od rođenja shvaća često presudnu ulogu lakta u probijanju kroz život, i koliko je lakat važniji od pameti, sposobnosti, upornosti i vjernosti, a u Nesporazumu iz 1958. o tragikomičnoj zabuni na pošti, koja pomiješa adresate paketa pa umjetnička skulptura umjesto u galeriji završi u seoskome mlinu, a mlinski kamen u galeriji, i ni kriv ni dužan postane eksponatom na izložbi suvremene umjetnosti. Ljubav iz 1963. govori o Amoru koji skita zagrebačkim parkovima i ulicama i svojim strelicama pogađa različite žene i muškarce, ponekad i u guzu te se oni bacaju u često vrlo čudne ljubavne veze, a on shvativši da tu nema kruha za njega bježi u neki zaljubljeniji grad, Ogledalo iz 1955. o bogatstvu ljudskih karaktera među kojima je najviše neostvarenih ambicija, zlobe, želje da ni drugima nije dobro, ako već nije nama, a tek malo ljubavi i nježnosti i na kraju svake priče čovjek ostaje sam, a Pravda iz 1962., nastala po motivima novele Vladana Desnice (Babaja je u većini ovih filmova koristio scenarije Božidara Violića, a u jednom i priču Vjekoslava Kaleba) progovara o nedostatku građanske hrabrosti i konformizmu koji nas obično sputava u reagiranju na različita neprihvatljiva, pa i zločinačka postupanja. Svi su filmovi crno-bijeli, a traju od 10 do 17 minuta i pokazuju neke buduće autorove sklonosti, motive i stvaralačke smjerove. Među zanimljivostima valja istaknuti i niz poznatih glumaca koji su u vrijeme snimanja uglavnom bili tek na početku karijere, a posebno Relju Bašića, Borisa Festinija, Špiru Guberinu, Ivu Kadića, Fahru Konjhodžića, Rudolfa Kukića, Branku Strmac, Nadu Subotić, Mirka Vojkovića, Vjeročku Žagar-Nardelli i druge.
Babaja, rođen 1927. u Imotskom, a umro 2010. u Zagrebu, najpoznatiji je po svojim igranim filmovima, među kojima se ističu Carevo novo ruho, u kojem su izrazito, u odabiru teme i pristupa ali i tehnologiji vidljivi odjeci njegovog kratkometražnog stvaralaštva, Mirisi, zlato i tamjan, Izgubljeni zavičaj te svakako najpoznatija Breza, pa je za nešto manje znalce projekcija njegovih kratkometražnih igranih filmova bila ugodno otkriće. Vrijedno je posebno istaknuti da je bio osnivač filmskoga odjeka na Akademiji za kazalište, film i TV, današnjoj Akademiji dramske umjetnosti i dugogodišnji profesor, pa i profesor emeritus.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
