Priče iz 1948.
Programi Festivala povijesti Kliofest, koji je održan po peti put (8. – 11. svibnja), ove su godine vezani za niz okruglih važnih datuma, od pedesetogodišnjice europskog studentskog bunta iz 1968., preko sedamdesetogodišnjice Rezolucije Informbiroa iz 1948., devedeset godina od atentata na Stjepana Radića u Beogradu 1928., stoljeće od konca Prvog svjetskog rata 1918., odnosno nastanka zajedničke jugoslavenske države, do stotinu i pedeset godina od Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. ili četiristo godina od početka Tridesetogodišnjeg rata (1618.) te tristo i sedamdeset od njegova kraja (1648.), a odvijali su se između ostalog u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, Hrvatskom državnom arhivu, Knjižnici Bogdana Ogrizovića, Poljskoj kulturnoj udruzi „Mikołaj Kopernik“, Slovenskom domu te na Filozofskom fakultetu. Filmski dio naslovljen Izbor filmova o 1948. godini i sukobu Tito-Staljin, kojeg je pripremio filmski arhivist Mladen Burić, a prezentirao njegov kolega Juraj Kukoč, odvijao se 10. svibnja, kao i uvijek u dvorani Katalozi Hrvatskog državnog arhiva.
Vidjeli smo desetak kratkih dokumentarnih filmova odnosno žurnala iz 1948., s temama poslijeratne obnove i industrijalizacije zemlje, omladinskih radnih akcija, ali i prvih modnih revija, Zagrebačkog Velesajma u prostorima današnjeg Studentskog centra u Savskoj 25, sadnje stabala (umjesto suvremenog urbocida, kulturocida i herbicida) na Trgu žrtava fašizma, sve do proglašavanja Josipa Broza Tita počasnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i pozdravnoga govora što ga je tom prilikom održao predsjednik JAZU prof. dr. Andrija Štampar.
Dobar dio filmova kao realizator potpisuje Krešo Golik (rođen u Fužinama 1922., a umro u Zagrebu 1996.), koji je poslije rata najprije bio radijski sportski reporter pa redatelj žurnala, a kasnije postao autorom filmova Plavi 9, Imam dvije mame i dva tate, Tko pjeva zlo ne misli i mnogih drugih filmova i TV-serija, dok su snimatelji najčešće bili Nikola Tanhofer (rođen 1926. u Sesvetama, umro 1998. u Zagrebu), kasnije utemeljitelj filmskog i televizijskog snimateljskog studija na zagrebačkoj Akademiji kazališne i filmske umjetnosti i redatelj slavnog filma H – 8 i desetak drugih, kao i Frano Vodopivec (rođen 1924. u Zagrebu gdje je i umro 1998.), koji se poslije dokumentaraca i žurnala upustio u snimanje igranih filmova (od 1955. do 1977.), a snimio je između ostalog Djevojka i hrast (redatelj Krešo Golik), Kaja, ubit ću te!, Događaj i Hranjenik (Vatroslav Mimica), Tri sata za ljubav i Idu dani (Fadil Hadžić) te Kad čuješ zvona i U gori raste zelen bor (Antun Vrdoljak).
Žurnali su snimljeni vrhunski i profesionalno, s puno zanimljivih kadrova, ali sukoba Tito-Staljin tu nema ni od korova!? Nisu to bila vremena beskrajnih mogućnosti suvremene tehnologije gdje kamere ulaze kroz svaku pukotinu, od konferencijskih dvorana do spavaćih soba, a nisu bogme ni politička, etička niti medijska shvaćanja bila takva da bi se o takvom ideološkom srazu previše i nekontrolirano govorilo, još manje filmski snimalo. Bar ne u trenutku dok još nije bilo jasno što je i kako započelo, niti kako će završiti.
Jedini trag naslovne teme tako je ostao tri sekunde dugi kadar u kojem se između političkih funkcionara (najviše ima Vladimira Nazora, koji je bio prvi predsjednik Sabora poslije rata), u daljini, obješen na zidu, vidi Staljinov portret, s brkovima i u šinjelu.
Ispod kojeg je Tito sebe i sve nas uspješno i pametno izvukao te slavne, 1948. godine.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
