Koliko živimo u prošlosti?
Na desetom, pa naravno i jubilarnom, Eastern Neighbours Film Festivalu, održanom od 7. do 11. studenoga u Filmhuis Den Haag, između ostalih je prikazan i gruzijski, sat i pol dugi film Dede scenaristice i redateljice Mariam Khatchvani iz 2017. godine, ljubavna drama o sukobu generacija i običaja koji se odvija na visovima Kavkaza, utemeljena na osobnom iskustvu njene bake, s jednim profesionalnim glumcem i obiljem naturščika te bosansko-hercegovačko-hrvatsko-slovensko-njemačka koprodukcija Muškarci ne plaču redatelja Alena Drljevića, o posljedicama rata u bivšoj Jugoslaviji, koji i dvadeset i više godina poslije na ljudima drži otvorene rane i čini im noći besanima, ali se film ne bavi samo osobnim emocionalnim stresovima, nego i problemima i pozicijom o društvu cjelokupne ratom zahvaćene populacije, a redatelj i scenarist kaže da je njegov primarni cilj bio da iz vlastite pozicije vojnika konačno završi tu ratnu priču. Film je dobio niz nagrada i bio bosansko-hercegovački kandidat za Oscara.
Prikazan je i film ceste, polusatni dokumentarac Najbrzydszy samochod swiata redatelja Grzegorza Szczepanika (rođenog 1984. u Lublinu) o sinu koji u prastarom Wartburgu (pa ipak mlađem i od vozača i od putnice) vozi svoju devedeset i četiri godine staru majku, inače osvajač Grand Prix-a na Krakow Film Festivalu za najbolji poljski film, a govori o bolnim uspomenama na nacistički logor Majdanek, odnosno film iz 2015. Sošolki slovenskog scenariste i redatelja Darka Sinka (rođenog 1979.) o mladoj učiteljici Sonji koja je nevoljko upletena u raspravu školskih kolega odnosno još jedan slovenski film, Rudar, istinita priča o čovjeku koji je otkrio masovnu grobnicu iz Drugog svjetskog rata (glumi ga Leon Lučev), slovenske autorice, multimedijalne umjetnice i spisateljice Hanne Slak, rođene 1975. u Varšavi, a nastanjene u Berlinu. Kazališni i TV redatelj Elmir Jukić, rođen 1971. u Sarajevu, profesor režije na Akademiji izvedbenih umjetnosti, kao svoj prvi igrani film potpisuje Žabu, nastao prema motivima nekada širom bivše Jugoslavije omiljene kazališne predstave, o brijaču i PTSP-ovcu Zeki (briljantni Emir Hadžihafizbegović) koji u dilemi između ručne bombe i nogometne lopte izabere loptu.
Dragoslava u dokumentarcu Kada dođu svinje redateljice Biljane Tuturov ima četiri TV-aparata, tri unuka, dvije najbolje prijateljice i jednog muža s kojim se stalno bori za daljinski upravljač, a u životu je, ne pomaknuvši se, promijenila pet država. Redateljica kaže kako je pokušala pronaći intimnu priču kroz koju pokazuje gubitke i neuspjehe u post-jugoslavenskim zemljama, zloupotrebe demokratskih procesa kao mehanizam za nastanak novih diktatura, zbunjenost zbog diskrepancije između prikaza suvremenih politika u medijima i grube stranosti u kojoj živimo. Suočeni s tendencijama da obični ljudi slušaju naredbe i budu podređeni općem mišljenju, bez prava na kritičko razmišljanje, Dragoslava se pokazuje kao autentičnija i odgovornija od većine pripadnika intelektualne elite koja je udaljena od stvarnoga života i ne uspijeva pokrenuti duboke i trajne socijalne promjene. Autorica pokušava ustanoviti inicijalne impulse građanskih i političkih akcija, odnosno goli minimum uvjeta za proces ozdravljenja društva u cjelini te na koji se način može zaustaviti slijed događanja kako bi budućim generacijama osigurali dostojniji život?
Ovogodišnji je ENFF završen nastupom austrijskog dua, Rine Kaçinari, rođene na Kosovu i Marie Craffonara, rođene u Tirolu, koje su udružile talente izvodeći originalne kompozicije za glas i strune.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
